"Sve mi je bilo potresno, svaka scena, već i ona kad se pomoli puteljak prema prokletoj Lopači", otkida se uz uzdah Ani Dragičević jutro poslije promocije dokumentarnog filma ‘Zašto’ o njenom životu, preksinoć prikazanom na međunarodnom festivalu Zagreb Dox. Već jučer poslijepodne vratila se autobusom u svoju stvarnost, u Rijeku. 

"Osjećam se jača, nisam si vjerovala, ali sad mislim da ću uspjeti", nahranila si je Ana malo dušu u Zagrebu, prije nego se opet suoči s riječkom svakodnevicom. Bez doma, prihoda koji bi joj osigurali krov nad glavom i kakvu, takvu sigurnost da će moći nastaviti školu, mora koja je trebala završiti izlaskom iz Psihijatrijske bolnice Lopača, nastavlja se na drugi način. Na pet godina izgubljenih u ludnici zbog seksualne orijentacije, pod nikad dokazanom roditeljskom optužbom da je ovisnica i prisilno i nakon punoljetnosti, sada se nadovezuju neimaština i neizvjesnost. Krajem prošle godine kucala je na vrata riječkog gradonačelnika. Očito, ne dovoljno glasno. Iz ureda Vojka Obersnela odgovaraju: “Tajnica je zabilježila njene podatke. No kako se gradonačelniku javlja veliki broj građana, na susret valja čekati izvjesno vrijeme”. Kako bilo, Ana se po mnogima obratila na pravu adresu. Grad Rijeka je, naime, suvlasnik Lopače, a time i saučesnik u užasu koji je Ana morala proći.

Slučaj je na sudu, malo tko sumnja da će Ana biti obeštećena, ali trebala bi imati pristojan život i u međuvremenu.

"Psihijatrija bi joj morala uputiti duboku ispriku, a Grad Rijeka konkretnu pomoć dok ne stane na noge", kaže Sanja Sarnavka iz Udruge B.a.b.e.

I potpredsjednik HHO-a Vlatko Silobrčić nema sumnji da je društvo dužnik Ani Dragičević. Moralna je obaveza veća, kaže, od eventualne odštete.

"Društvo joj je napravilo štetu, pa je dužno i pomoći. A što je nepravda veća i dug je društva veći. Prema Ani se ono itekako ogriješilo, bespotrebno je, bez medicinskih dokaza, traumatizirana i obilježena čak petogodišnjim boravkom na psihijatriji", kaže Silobrčić.