U trećem i posljednjem nastavku feljtona o lezbijskim vezama psihologinja Matea Popov preispituje postojeće norme sklapanja veza i brakova i pita se zašto im se priklanjamo kad imamo jedinstvenu povlasticu oblikovati vlastite te imamo li uopće hrabrosti za to? 

Deset godina nakon završetka zadnje epizode The L Worda, 2019. godine izišla je nova verzija ove serije pod naslovom The L word Generation Q. Prva epizoda iščekivala se kao milenijska Nova godina. Bile smo silno nestrpljive, maštajući o svakom mogućem scenariju koji smo htjele vidjeti.

Valja reći kako je prvih šest sezona ove serije s pravom pokupilo niz kritika o klasnoj, rasnoj i svakoj drugoj unificiranosti likova. The L word Generation Q odlučio se uhvatiti u koštac s ovim kritikama – i očito samo s njima. Navrat nanos u seriju su ugurani likovi najrazličitijih identiteta koji dijele jednu karakteristiku: svi se ponašaju kao bijele heteroseksualne osobe.

Svi su dobro situirani, iz više srednje klase, visokoobrazovani, a problemi i životne prepreke na koje nailaze uglavnom su problemi prvog svijeta poput vjernosti partnera/ice. Rasizam, agresije, mikroagresije, policijsko nasilje, stereotipi i diskriminacija, pa čak ni pandemija nisu, čini se, dio njihove svakodnevnice.

Veze likova generacije Q iznimno su heteronormativne, tradicionalne, nefunkcionalne i dosadne

Deset godina poslije ipak smo očekivali progresivniju verziju prvih šest sezona, ali i nastavak propitivanja naših identiteta, kulture, normi i, naravno, veza. Umjesto toga, dobili smo hladan tuš. Veze likova generacije Q iznimno su heteronormativne, tradicionalne, nefunkcionalne i dosadne. Većina problema u vezi usko je povezana s pitanjem vjernosti, pripadanjem i posjedovanjem, kao da su to najvažnije, ako ne i jedine bitne odrednice uspješne veze.

Likovi su opsjednuti seksualnom ekskluzivnošću veze te ona postaje centralna tema i motiv svakog odnosa. Ljubomora, strah od gubitka ekskluzivnog prava na drugu osobu, ljutnja zbog kršenja nepisanih pravila, poznate vječne teme i najgori strahovi svakog strejt para, postali su norma i novog L Worda. Što nam to govori o našim vezama?

Postojeći ideal veze u našoj kulturi prilično je disfunkcionalan i blizak modelu fuzije: veza je monogamna, supružnici su jedan drugome sve; najbolji prijatelji, najstrastveniji ljubavnici, poslovni partneri, prijatelji po hobijima i partneri u roditeljstvu. U ovakvim modelima implicira se da su svađe rijetke, a kada do njih dođe, znači da nešto ne valja

"Biti u vezi nije lako" - rekao je svatko tko je ikad bio u vezi. Svi znamo za legende i bajke o samo jednoj srodnoj duši, našoj "drugoj polovici" koja s lakoćom i osmijehom rješava svaki naš problem. U stvarnosti biti u vezi je teško, dinamično i iziskuje puno rada na odnosu. Psihološki gledano, biti u odnosu znači biti povezan s drugom osobom, ali i biti svoj te samostalan.

Istovremeno moramo biti odvojeni i povezani. Bez odvojenosti nema ni povezanosti, a bez povezanosti ne postoji veza. Ako smo previše odvojeni možemo pasti u zamku udaljavanja i izolacije, a ako smo previše spojeni upast ćemo u zamku fuzije. Balans tih dviju odrednic zanat je za čiji uspjeh je potrebno puno vježbe, pokušaja, predanosti i usavršavanja te delikatne vještine.

Disfunkcionalni model veze u suvremenoj kulturi

Postojeći ideal veze u našoj kulturi prilično je disfunkcionalan i blizak modelu fuzije: veza je monogamna, supružnici su jedan drugome sve; najbolji prijatelji, najstrastveniji ljubavnici, poslovni partneri, prijatelji po hobijima i partneri u roditeljstvu. U ovakvim modelima implicira se da su svađe rijetke, a kada do njih dođe, znači da nešto ne valja.

Model braka kakav je danas uobičajen rigidan je i dopušta samo jedan put do uspjeha. Gotovo svaki aspekt unaprijed je definiran te se podrazumijeva da nam je prirodno slijediti ta pravila.

Nova norma značila bi ne okrivljavati se i patologizirati ako veza ne ide kako smo prvotno zamislile, jer veze su dinamične i gotovo nikad se ne odvijaju kako smo planirale; ne pokušavati promijeniti i pokoriti jedna drugu

Naravno da ćemo živjeti zajedno, naravno da ćemo dijeliti kućne ljubimce i/ili djecu, naravno da ćemo provoditi vikende i godišnje odmore zajedno, naravno da ćemo dijeliti novac, slušati istu glazbu, gledati iste filmove, voljeti istu kuhinju – popis primjera je beskonačan. Ovim modelom kao da je unaprijed određen i najsitniji detalj svakodnevnog života.

Naizgled, ovo privremeno funkcionira. Ljudi i dalje sklapaju brakove puni nade i vjere u ovaj model veza. Nažalost, brojke su i ovdje neumoljive i pokazuju da ovaj model jednostavno ne drži vodu. Da ovakav model braka nije ni dobar ni uspješan svjedoči nam stopa razvoda koja u Hrvatskoj iznosi oko 30%, a nesretnih brakova vjerojatno ima bar još toliko.

Zašto krivimo sebe, a ne općeprihvaćeni model brakova i veza?

Kad se model poljulja, a počnu sukobi i previranja, model braka implicira da nešto nije u redu: ili nešto ne valja s jednim supružnikom, ili s drugim. Nikako s modelom braka kakav su odabrali. Pa tako, 30% osoba koje su se razvele ima neki eterični nevidljivi problem, a i još toliko onih u nesretnim brakovima. Složit ćemo se da su ljudi međusobno različiti, no opet će nam se činiti prihvatljivim da se milijuni različitih ljudi dobro snalaze u identičnom modelu braka.

Ne možemo se ne zapitati koliki ovaj broj mora biti da bismo zaključili kako očito nije problem u svim tim ljudima, već u modelu braka kao takvom? Posljedice osuđivanja bračnih drugova za neuspjeh braka po mentalno zdravlje su velike. Iz brakova izlazimo ranjeni, poljuljanog samopouzdanja, poraženi, neuspješni, poniženi. Kako to da ovaj idealni model baš nama nije uspio? Mora da je neki duboki problem u nama samima.

Mi smo generacija blagoslovljena privilegijem postavljanje norme. Ipak, čini se, često biramo prigrliti postojeću

Psihološka i sociološka istraživanja uglavnom su suglasna oko toga da su veze ipak vrijedne truda. Uz napomenu da nikad ne možemo tvrditi da je veza dobra apsolutno za sve i svakoga, možemo s nekom razinom sigurnosti ustvrditi da je bivanje u vezi za većinu ljudi dobro. Osobe u braku mentalno su zdravije i pokazuju bolje socijalne, psihološke i ekonomske resurse od osoba koje nisu u braku.

Vjerujemo da su prednosti od dugotrajnog odnosa s jednim primarnim parterom/icom iznimno važne za mentalno zdravlje i sreću pojedinca. No, to nam ne govori ništa o tome kakva ta veza treba biti: registrirana ili neregistrirana, u nekoj religijskoj zajednici ili kod matičara; monogamna, poliamorna ili otvorena; trebaju li partnerice živjeti skupa ili odvojeno; imati djecu ili ne; dijeliti novac ili ne; zajedno provoditi vikende i godišnje odmore; seksati se, s kim i koliko često.

Imamo privilegij postavljanja vlastite norme, ali često biramo postojeće

Viktor Zahtila, koji u svojim tekstovima hrabro preispituje seksualnu dimenziju i razotkriva opresivnu prirodu modela braka kojeg poznajemo kaže: "S obzirom na to da smo lišeni struktura koju imaju heteroseksualni ljudi (brak, djeca, razvod, obiteljska potpora, otvorena socijalizacija na javnom mjestu), prepušteni smo hirovima tržišta, prije svega mobilnim aplikacijama koje ekonomski parazitiraju na našim prirodnim nagonima, a zauzvrat nam nude epidemiju usamljenosti".

U lezbijskom kontekstu taj hir tržišta nisu mobilne aplikacije, a naša epidemija nije epidemija iste usamljenosti kao u gej kulturi. Naš hir tržišta su romantične komedije, ljubavne drame, filmovi i romani koji nude lažna obećanja toplih i harmoničnih domova do kraja života.

Naša usamljenost leži u pretjeranoj povezanosti kroz koju gubimo svoje "ja". Ipak, ima nešto oslobađajuće u spoznaji da smo lišene struktura u koje su okovani heteroseksualni parovi. Za nas ne postoje posebno definirana pravila. Za nas danas u Hrvatskoj ne postoji ni "brak". Mi smo od samog početka slobodne birati kako će naše veze izgledati, koji su naši modeli vezivanja.

Mi smo generacija blagoslovljena privilegijem postavljanje norme. Ipak, čini se, često biramo prigrliti postojeću. Kao i inače, na našim životnim putevima dočekaju nas svi problemi koje dočekuju i heteroseksualne parove s dodatnim specifičnim rodnim i LGBTIQ specifičnim stresorima. Pravo bi čudo bilo da nemamo veću stopu razvoda nego heteroseksualni parovi!

Vrijeme je za nova pravila sklapanja veza i brakova

The L Word nas je vodio kroz teme autanja, pitanja lezbijskog identiteta, ponosa, seksa i seksualnih praksi, prijateljstava, veza i svega između, pri čemu je uvijek otvarao više pitanja, no što je nudio odgovora. Razigran i zanesen lezbijskim dramama i seksualnim eksperimentiranjima tako je vrlo rijetko ulazio u zonu moraliziranja, a vrlo često u zonu relativiziranja, pružajući nam priliku da se oslobodimo moralnih okova i suosjećamo, razumijemo i prihvatimo svaku od junakinja (čak i šašavu Jenny!).

The L Word Generation Q brz je na okidaču moralnog snebivanja i osude, a odgovori se nude čak i kad pitanja nema. Gledajući ga pitam se jesmo li nehotično zaista prigrlile postojeće norme i uključile se u utrku postizanja opresivnog ideala veze ili se samo radi o nekvalitetnom i stihijski produciranom nastavku serije? Je li transformacija ove serije upravo ogledalo onoga što se dogodilo lezbijskoj zajednici – povratak u stare, poznate, opresivne norme nakon kratkog perioda slobode i preispitivanja?

Model braka kakav je danas uobičajen rigidan je i dopušta samo jedan put do uspjeha. Gotovo svaki aspekt unaprijed je definiran te se podrazumijeva da nam je prirodno slijediti ta pravila. Jer, naravno da ćemo živjeti zajedno, naravno da ćemo dijeliti kućne ljubimce i/ili djecu, naravno da ćemo provoditi vikende i godišnje odmore zajedno...

Nadam se da je odgovor ovo drugo, no svakako je vrijeme da preuzmemo blagodat odgovornosti koja nam je pala u krilo i postavimo nove norme sklapanja veza i brakova. Nova norma može shvaćati svađu kao investiciju u odnos, a ne signal da nešto s nama ne valja.

Nova norma značila bi ne okrivljavati se i patologizirati ako veza ne ide kako smo prvotno zamislile, jer veze su dinamične i gotovo nikad se ne odvijaju kako smo planirale; ne pokušavati promijeniti i pokoriti jedna drugu, prihvaćanje je ono što nam je u vezama potrebno; definirati svaki put iznova što znači riječ "vjernost", cilj veze nije posjedovati drugu osobu.

Nadalje, značila bi i preispitati što znači pripadanje te kome i kako pripadamo – odgovor na ovo pitanje drugačiji je za svakoga; komunicirati otvoreno svoje potrebe jer samo tako ih možemo zadovoljiti; preispitati svaku od malih nametnutih opresija o tome što to znači brak. Jer, ukoliko nismo svjesne što znači brak ne znamo ni na što pristajemo. Možda se zato toliko često i rastajemo.

Matea Popov, psihologinja
Kontakt: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.

 

LITERATURA: 

• Parel, E. (2020). Parovi u zatočeništvu. Zagreb: Vorto Palabra
• Resnick, W.B. & Resnick, F.R. (2016). Resnicks' Twelwe Biases About Coupling. Los Angeles: Handouts for Education on Gestalt Couples Therapy.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.