Bok svima! Moje ime je Branka. Imam 24 godine, prekrasnu curu, ludu mačku, šugav podstanarski stan i vrlo zanimljivu svakodnevnicu. Imam i šarolik krug prijatelja, što po naravi, osobnosti, načinu oblačenja ili pak seksualnim preferencijama.

Unatoč svemu volim svoje prijatelje. Dala bih desnu ruku za njih, a da je potrebno lijevu bih si sama odgrizla da me bilo tko od njih zatraži, ali neki nedavni događaji malo su poljuljali raspored stvari u mojoj glavi. Prvu neugodnu situaciju doživjela sam s nekih petnaestak godina, kad sam s ondašnjom djevojkom sjedila u parkiću da bi hrpa nekih dječaka u blizini krenula komentirati i dobacivati svakakve gadarije. Ignorirala sam to, podvila rep jer bolje u tom trenutku nisam znala, jer nisam bila dovoljno snažna da se zauzmem za sebe U svakoj sličnoj situaciji podvila bih rep, začepila usta, posramljeno pognula pogled i izuzela se iz daljnjih rasprava.

Onda sam nekako odrasla. Naučila sam da su te replike, koje dolaze od strane najgoreg soja muškog roda uvijek iste, uvijek bez imalo logike i naprosto uvredljive, šovinističke i napasne. Naučila sam da seksualno zlostavljanje nije skučeno samo u jednoj četverosložnoj riječi, koja velikim crvenim slovima blješti iznad moje glave, nego da je svaki neželjeni dodir od strane suprotnog spola, svako njihovo odbijanje vrlo jasnog značenja riječi "ne", prisiljavanje na nešto u čemu ne želim sudjelovati jednako napasno, odvratno i degradirajuće.

"E, mogu i ja malo? Ionak niste lezbe, prelijepe ste"

Spletom (ne)sretnih okolnosti prije oko mjesec dana, djevojka i ja pristale smo početi izlaziti na "strejt mjesta". Svojevrstan kompromis između nas i naših strejt prijatelja. Budimo realni, bila sam ja odmah svjesna rizika izlazaka na takva mjesta i upadica od strane pijanih frajera, upadica koje sam prvih nekoliko izlazaka ignorirala, poput : "E, mogu ja malo?", "Samo vi nastavite, mogu ja i samo gledati, nije bed. Ionak niste lezbe, prelijepe ste." (štogod ovo potonje značilo), i znala sam se nositi s time, ali ono što se dogodilo prošle subote bila je kap koja je prelila čašu. Dopustite mi da to opišem u par jednostavnih slika:

Scena prva: Neki tip uletava u naš krug ludih djevojaka koje plešu "treš dens" i krene se vješati po mojoj curi i frendici pokraj nje, onakav mokar, ljepljiv i pijan, pa širiti ruke "u zagrljaj" dok mi sve skupa stojimo i promatramo ga sa zgražanjem. U jednom trenu mojoj djevojci pukne film i ona ga odgurne, lik odleti dva metra i hvala Bogu nestane.
Scena druga (sekundu i dvije stotinke poslije): Osjećam neku znojnu ruku kako me dira po nadlaktici. Okrećem se i ugledam topa koji mi namiguje i "zavodljivo" grize usnicu. Trgnem se i kažem mu da me pusti, na što on napravi korak nazad a ja se vraćam natrag u krug, sretna, da je barem ovaj čovjekoliki majmun na prvu shvatio značenje veoma jednostavnih riječi.
Scena treća (pola sekunde kasnije): Tek što sam se nakon prethodne scene okrenula prema svojoj ekipi, osjetim čvrst stisak na mojoj guzici. Okrenem se, kad onaj isti lik s grotesknim cerekom na licu ponovno grize usnicu i opet mi namiguje. Unesem mu se u lice i kažem ukoliko pogleda još jednom u mom smjeru da ću mu otrgnuti tu ruku i natjerati ga da je pojede. Bijesna sam, želim ga odvaliti, a u isto vrijeme osjećam se prljavo i poniženo pa nemam snage za to.

"Nije big deal"

Izlazim iz kluba i vidno uznemirena palim cigaretu dok se ostatak društva hladi na terasi. Djevojka dojuri do mene i kad joj ispričam što je bilo, bijesna, želi se vratiti unutra i razbiti nekome p****. Želim doma sad i odmah i dok me ona smiruje, do ruba terase dolazi jedna od naših prijateljica i krene ispitivati što se događa, zašto smo vani. Moja djevojka joj objašnjava što je bilo, da se ne osjećam ugodno i da želim doma. Na što ona odgovara: "Čim nismo na nekom gej mjestu odmah idete doma. Ovo opće nije big deal, kaj oko toga toliko dramite?"

I sad se ja pitam: kako nije big deal?? Kako bi njoj bilo da se, kad je s nama bila u nekom gej klubu, našla u situaciji, da joj se svaka druga, treća, četvrta lezba nabacivala, dirala je, hvatala za stražnjicu i pravila se kao da ne čuje njezino odbijanje?. U najmanju ruku bi napravila scenu, gdje bi netko zasigurno ostao bez skalpa. Zašto je to tako teško shvatiti, da nama nije isto, da nam nije svejedno, a uostalom, ni jednoj ženi ne bi trebalo biti ugodno osjećati se kao objekt, kao komad slasnog pršuta u izlogu mesnice nad kojim prolaznici nekontroliranu sline?

Poljupci? Da, ali ne u javnosti.

Mrzim se osjećati silovano jer to nije ništa manje od toga. Mrzim razmišljati o tome u kojem trenutku smijem poljubiti djevojku, plesati malo prisnije s njom ili nešto slično. Mrzim čekati da odemo na toalet (?!) i poput neke zločinke koja čini nešto pogrešno, ukrasti joj par poljubaca uz zvuk ispuštanja vode iz vodokotlića i lupanja po vratima onih koji čekaju na red. Mrzim se "zbog mira u kući" pretvarati da sam strejt. Prestara sam da bih pristala na društvene kompromise kojih uopće ne bi trebalo biti.

I to je vam je to. Nalazim se na raskrižju putova s ljudima koje volim i s kojima mi je zabavno izlaziti, no uz koje je odlazak na "strejt mjesta" postao svojevrsna noćna mora, jer nemali broj vlasnika XY kromosoma uvjeren je da djevojka i ja svojom prisnošću samo želimo privući njihovu pažnju te da je to samo predstava za njihovo zadovoljstvo i gušt.

I na kraju svega moje pitanje glasi: kako pomiriti ta dva svijeta, kad mi se gadi pomisao izlaska na mjesta prepuna napasnika, a istovremeno mi pomisao na izlazak bez strejt frendova koje volim izaziva osjećaj nezadovoljstva i nepotpunosti?