Justin Huang, 26-godišnji producent i suradnik Huffington Posta, Thought Cataloga, Towleroada, Queertyja i Atlantica jednog dana želi postati ocem, no budući da je gej, zasad o tome može samo sanjati.

Svoju želju za očinstvom namjerava ostvariti, a u međuvremenu je svojoj budućoj djeci napisao dirljivo pismo koje prenosimo u cijelosti.

Draga djeco,

Skinite Google naočale, odspojite Wii Hologram i dozvolite svom ocu da na tren bude patetičan. Možete okretati očima koliko god želite na sve što ću vam reći (jer ste baš poput mene), ali dopustite mi da vam kažem koliko mi značite i o čemu razmišljam kad vas pogledam i izgovorim vaša imena.

Ovaj se trenutak nije ni trebao dogoditi. Odrastao sam vjerujući kako će mi život biti obilježen samoćom i stoičkom neovisnošću jer nada u nešto što se nikad neće dogoditi je poput namjernog podnošenja nepodnošljivog bola. Vaša su imena bili samo šapati u zakutcima mog uma koja se nikad nisam usudio glasno izgovoriti.

Mogao bih vam pričati o tami u kojoj sam živio kao mladić, blatu u kojem sam spavao, labirintima vlastita života kojima sam slijepo tumarao. Mogao bih vam pričati i o gnjevu kojem sam dopustio da me čitavog proguta. Svaki put bi me udario jače no prije dok me nije gotovo ubio. Slomio me, nazivao pederčinom i perverznjakom i smijao mi se kad sam se pitao vrijedim li išta.

Ali vaša imena, ti šapati u mojoj glavi, nikad me nisu napuštala. Odjekivala su i bivala glasnijima čak i u najmračnijim trenucima. Bila su poput borbenih pokliča kad sam se trebao boriti, poput radosnih usklika kad sam bio sretan, riječi utjehe kad sam bio ranjen i spasila su mi život. Katkad je nada da ću vas jednog dana imati bila jedini razlog za život.

Danas mogu izgovoriti vaša imena. Ona više nisu šapati. Mogu ih izvikivati koliko god glasno želim (što često činim). Kad ih izgovaram, čak i u ljutnji ili tuzi, preplave me osjećaji. Stvarni ste i sjedite preda mnom, slušajući starca kako naglas razmišlja o nekim čudnim vremenima, od prije samo nekoliko desetljeća, kad je njegova ljubav bila protuzakonita. I vi biste pokušali shvatiti tako apstraktnu ideju i mislili, "Naravno da zaslužujemo postojati".

Za mene ste nemoguć blagoslov, čudo milosrdnijeg Boga, jer kad izgovorim vaša imena, izgovaram i imena bezbroj života posvećenih i žrtvovanih kako bismo mi mogli proživjeti ovaj trenutak. Zato vas nikad ne uzimam zdravo za gotovo. Volim vas na način dostojan svih tih neizgovorenih imena.

Gubim vas, to znam. Ne možete ni zamisliti kako je to odrastati u uvjerenju da ste manje vrijedno ljudsko biće, i kunem vam se životom da nikad neću dopustiti da se to dogodi i vama. U ovom tijelu još ima snage za borbu i kako sam rekao, dugujem vam toliko mnogo.

Sad ću prestati s patetikom. Ovaj je trenutak bio dovoljan. Vratit ću se čitanju (ovo što držim u ruci zove se knjiga). I povremeno ću proviriti preko njezinih korica i pogledati svoju obitelj, diveći se čudu što vaša imena više nisu šapati.

S ljubavlju,

Tata