Eto i najavljenog drugog dijela teme iz naslova. Što pokazuju seksualna istraživanja i njihovi zaključci, razumijemo li složene seksualne odnose između žena te razumijemo li sebe same i razlikujemo li se od ostalih parova ili nas sve zajedno muče zapravo isti problemi? Pročitajte u nastavku!

Što doista pokazuju seksualna istraživanja?
Pažljivim čitanjem Blumstein- Schwartzovog, kao i drugih seksualnih istraživanja može se zaključiti kako ona pružaju vrlo malo dokaza da su lezbijke manje seksualno aktivne ili da imaju manje ispunjavajuće odnose od gejeva i heteroseksualaca. Ovdje su ključni način postavljanja pitanja i pravo značenje odgovora. Danas nepopularno Blumsteinovo i Schwartzovo otkriće kako lezbijski parovi imaju rjeđe seksualne odnose bazirano je na odgovorima na jedno pitanje: "Koliko ste često tijekom protekle godine vi i vaš partner imali seksualne odnose?"

Lezbijskim parovima je pitanje "koliko puta" problematično jer se seks između žena ne definira "genitalnim aktom", kao što je to često slučaj kad je uključen penis. Ovo je pitanje primjer muških definicija seksa koje pogrešno prezentiraju subjektivna iskustva žena. Nekoliko godina nakon objavljivanja knjige "American Couples", lezbijska feministica Marilyn Frye analizirala je vjerodostojnost seksualnih istraživanja poput Blumstein- Schwartzovog koja uspoređuju "broj seksualnih odnosa" parova. Ona je rekla sljedeće: "Ono što 85 % parova u dugotrajnim brakovima čine više od jednom mjesečno traje prosječno osam minuta. Ono pak, što mi (lezbijke) činimo znatno rjeđe, traje znatno duže od osam minuta. Možda najmanje pola sata."Frye donosi zaključak koji je 1979 potvrdilo poznato istraživanje Virginije Masters i Williama Johnsona u kojem se uspoređuje seksualno ponašanje lezbijskih, gej i heteroseksualnih parova.

Oni su otkrili kako su heteroseksualni parovi više orijentirani na rezultate i postizanje orgazma. Lezbijski seks traje duže, interakcija počinje s kontaktom čitavog tijela i nastavlja se poljupcima, zagrljajima i dodirima prije kontakta s grudima ili genitalijama. Heteroseksualni parovi "rijetko provedu duže od 30 sekundi do jedne minute grleći se ili milujući čitavo tijelo prije izravne stimulacije grudi ili genitalija."Kad bi se pitanja iz seksualnih istraživanja umjesto na broj usredotočila na trajanje seksualnih odnosa, sa sigurnošću možemo tvrditi kako bi "pobjednice" bile upravo lezbijke. One također "pobjeđuju" i na drugim poljima: pokazalo se kako su sigurnije u svoju seksualnost, lakše se uzbuđuju, verbalno i neverbalno lakše komuniciraju o svojim seksualnim potrebama, željama, zadovoljstvima i onome što ih odbija te su zadovoljnije svojim seksualnim životom od heteroseksualnih žena.

Ove se teorije potvrđuju od 1979, odnosno od prvog značajnijeg Masters-Johnsonovog istraživanja na tu temu, "Homosexuality in Perspective" i nastavljaju se potvrđivati sve do danas. Neka istraživanja poput Kinseyevog iz davne 1953 pokazuju da lezbijke doživljavaju orgazam lakše od heteroseksualnih žena.Blumstein i Schwartz u diskusiji o rezultatima svojih studija naglašavaju ograničenja konceptualizacije seksualnosti u "genitalnim okvirima". U opsežnim intervjuima otkrili su da lezbijski parovi negenitalni kontakt (dodiri, zagrljaji) doživljavaju kao "proširenu" seksualnu aktivnost te kao i ostali intervjuirani parovi (heteroseksualni vjenčani/nevjenčani i gej parovi) vjeruju kako je smanjeni broj seksualnih odnosa normalna pojava koja je rezultat manjka vremena, energije ili "navike" u vezama. Od svih ispitanika, lezbijkama je to predstavljalo najmanji problem jer su one svoje zadovoljstvo vezom povezivale i s drugim faktorima osim seksa.
Ova kratka analiza seksualnih istraživanja otkriva da lezbijke dobro "kotiraju" u usporednim studijama. Umjesto da uspoređujemo lezbijke s ostalima i pretpostavljamo da su "lošije", bilo bi mudrije pokušati razumjeti lezbijske seksualne odnose bez predrasuda, kao i prepoznati raznolikost njihovih seksualnih želja i aktivnosti.

Razumijevanje lezbijskih seksualnih odnosa
Pokazivanje nježnosti, intimnost, prijateljstvo i duhovna, emocionalna ili intelektualna povezanost lezbijskim parovima u vezi mogu biti jednako važni, ako ne i važniji faktori od genitalne seksualnosti. Vrlo zanimljiva knjiga iz 1993, "Boston Marriages. Romantic but Asexual Relationships Among Lesbians" koju su napisale psihologinje Esther Rothblum i Kathleen Brehony navodi razne primjere čvrstih, "negenitalnih" lezbijskih veza. Knjiga Pepper Schwartz iz 1994, "Peer Marriage", opisuje heteroseksualne parove koji razvijaju, kako ih ona naziva, "prijateljska" partnerstva u kojima genitalni seks nije središnji aspekt veze. Te dvije knjige otvaraju mogućnost da seksualnost ne mora biti najvažnija poveznica za neke lezbijske ili čak heteroseksualne (i gej) parove.Najčešće objašnjenje rjeđih seksualnih odnosa između lezbijki bazira se na pojednostavljenom razumijevanju spolnih razlika.

Argument jest taj da muškarci i žene imaju različite društvene uloge: muškarci su "aktivni seksualni objekti" dok su žene "pasivni seksualni objekti". Stoga, kad su dvije žene u vezi, logično je da nijedna nije zainteresirana za seks i/ili se ne osjeća dobro inicirajući ga i zato njihov seksualni život trpi. Gore navedeno empirijsko istraživanje ne podržava taj sporni zaključak - zapravo su lezbijke "aktivnije" od heteroseksualnih žena. Kod tipičnih parova bar jedna partnerica voli seks i bez problema daje inicijativu. Problem s društveno određenim rodnim ulogama za lezbijke ne leži u tome da kulturološke poruke igraju glavnu ulogu u oblikovanju ženske (lezbijske) seksualnosti, već u generalizaciji koja nameće mišljenje da one jednako utječu na sve lezbijke.

Postoje stanoviti faktori na koje valja obratiti pažnju kod lezbijki sa seksualnim problemima. Uzimajući o obzir da se ženski parovi suočavaju s određenim izazovima koji često utječu na kvalitetu seksualne veze, valja uzeti u obzir i mogućnost da je jedna od partnerica prije veze doživjela neku vrstu seksualnog zlostavljanja, da je neka od žena u menopauzi, treba istražiti kulturološke poruke o ljepoti koje utječu na ženin stav o vlastitom tijelu te je uvijek važno imati na umu efekte kulturološke i internalizirane homofobije i mizoginije koji mogu stvoriti osjećaj stida.

Što govore klinički dokazi
Postoji li klinički dokaz da lezbijski parovi imaju rjeđe ili "lošije" seksualne odnose od heteroseksualnih ili gej parova? Postoje dva faktora koji mogu utjecati na parove s problemom rijetkih seksualnih odnosa. Prvi je njihova monogamnost, a drugi njihova sposobnost toleriranja dužih razdoblja bez seksa.Ovdje ne želimo nametnuti zaključak kako su lezbijke monogamnije ili tolerantnije prema seksualnoj "apstinenciji" u odnosu na druge parove, no brojne lezbijke u paru vjeruju da bi, iznad svega, trebale biti seksualno monogamne bez obzira na promjene seksualnog zadovoljstva i potreba do kojih dolazi s vremenom. Kod nekih takvih parova jedna od partnerica u dogovoru s drugom ili potajno, može pronaći alternativne seksualne "ventile" (avanture, seksualne fantazije, seks klubove, telefonski ili cybersex). Kad parovi bilo koje seksualne orijentacije imaju nefleksibilni dogovor o monogamiji i uz to smanjenu ili nepostojeću seksualnu aktivnost, to se može razviti u bijes, nezadovoljstvo, defanzivno ponašanje i nametanje krivnje.

Možda lezbijke samo djeluju kao da toleriraju duža razdoblja seksualne neaktivnosti. Možda postoji veza između ženine sposobnosti prihvaćanja seksualnih problema i činjenice da se ženski rodni identitet ne bazira na seksualnim performansama kao kod muškaraca. Brojne heteroseksualne žene podnosile su niz godina nezadovoljavajućeg seksa jer nisu željele povrijediti svog supruga ili su nalazile zadovoljstvo na drugim područjima života (primjerice djeca, obitelj, prijatelji, posao, drugi aspekti braka). Heteroseksualni i gej parovi u razdobljima seksualne neaktivnosti zatraže savjetovanje ranije od lezbijskih parova (najčešće unutar nekoliko godina) jer mnogi muškarci ne mogu tolerirati življenje bez seksa budući da to doživljavaju kao prijetnju svojoj muškosti.

S druge strane, lezbijski parovi čekaju čak 5 do 10 godina prije no što potraže savjet. Za neke od njih je problem rijetkih seksualnih odnosa s vremenom postao manje važan u odnosu na druge zajedničke strasti i zadovoljstva. Druge pak čekaju toliko dugo jer im ranija savjetovanja nisu pomogla. Za mnoge od njih je pojam "seksualne terapije" kao za pripadnice dvostruko stigmatizirane grupe (žene i lezbijke) toliko zastrašujuć da radije čekaju nego da zatraže pomoć koja im je mogla biti pružena daleko ranije.

Autorica izvornika: Suzanne Iasenza, Ph.D., asistentica na John Jay College of Criminal Justice u New Yorku, seksualna terapeutkinja i koautorica knjige "Lezbijke i psihoanaliza" (Lesbians and Psychoanalysis)