I tako, nakon duuugog uvoda, evo nas konačno na temi. Dakle, kao što se vidjelo u prvom dijelu, lezbijke su dugo kroz povijest preuzimale neke muške vizualne odlike.

U ona ''dobra stara vremena'' kad je homoseksualnost tek počela biti promatrana kao psihički poremećaj, jedino su takve lezbijke promatrane kao invertiti, pojam koji se koristio za homoseksualce. 

Međutim, u 20. stoljeću, naročito sredinom stoljeća, a vezano za pojavu kulture gay i lezbijskih barova, javlja se posebna supkultura unutar lezbijske populacije u SAD-u.

Oponašajući ulogu žena i muškaraca u tadašnjem društvu, lezbijke se razdvajaju na butch i femme. Prve preuzimaju ulogu koju u heteroseksualnim vezama imaju muškarci: one rade i uzdržavaju svoje femme, oblače mušku odjeću i nose muške frizure, koriste strap-on i često zaziru od svojih ženskih spolnih obilježja. To ide dotle da mnoge ne žele da ih partnerica zadovoljava tijekom seksualnog odnosa, a nisu rijetki ni slučajevi hormonalne terapije ili čak operacije promjene spola. Butch/butch ili femme/femme veze doživljavaju se kao izdaja jasnih pravila i načela.

Razvoju butch – femme supkulture pogodovao je drugi svjetski rat, koji je omogućio ženama rad na poslovima inače rezerviranima za muškarce. Butcherice su se u toj situaciji dobro snašle, zadobivši istovremeno i financijsku samostalnost i društveni status koji ide uz to.
S druge strane, gay barovi stalno su pod pritiskom policije. Neprestane racije i uhićenja ne štede nikoga, a naročito ne butch lezbijke. Nakon hapšenja redovito su prebijane, silovane i psihički maltretirane. Pročitajte ''Stone butch blues'' ako zaista želite dobiti uvid u tadašnje stanje stvari. Težak je teret vidljivosti.

Šezdesete godine općenito su bile slobodarski nastrojene. Sve manjine u općoj liberalnoj atmosferi dobivaju se priliku izraziti. Tako je 1969. obilježena pobunom u Stonewall Innu, događajem na čiju se godišnjicu diljem svijeta, pa i u našem malenom kutku, organiziraju gay i lezbijski prajdovi. Povod pobuni bila je jedna od već spomenutih racija, a nemiri koji su uslijedili definitivno su učinili homoseksualnu populaciju vidljivom.

Naravno, kako su lezbijke zapravo dvostruko neravnopravne, da ne kažem potlačene, tako se i borba za njihova prava odvijala ne samo kroz pokret homoseksualaca, već i kroz feministički pokret. U njegovim začecima feministički su pokret obilježile lezbijke. U kasnijim su fazama one zamoljene da se malo stišaju. Ideja je bila da će se prvo voditi borba za prava žena općenito, a kasnije dolaze na red specifične skupine. Iako ima nešto u tome, činjenica je i da su feministice pod svaku cijenu htjele izbjeći poistovjećivanje s lezbijkama. Eto, što je ironija sudbine, toga se ni do danas nisu uspjele riješiti. Još je manje-više svaka žena koja previše buči i traži neku ravnopravnost - lezbijka.

Vratimo se mi na temu. Dakle, u određenom se razdoblju javljaju dvije struje koje pokušavaju učiniti lezbijke vidljivima i ravnopravnima. Prva je vezana uz pokrete za oslobođenje homoseksualaca, vezane uz kulturu gay barova. Butch i femme lezbijke ravnopravni su dio tog pokreta. Druga je struja vezana uz feministički pokret i trudi se promovirati novu sliku lezbijke, daleko od stereotipne femme/butch slike. Femme/butch odnosi gledaju se kao relikt prošlosti, kao kopija neravnopravnih muško-ženskih odnosa. Nove su lezbijke samostalne, glasne, seksualno aktivne, ali… ženstvene. Dva svijeta teško nalaze zajednički jezik. Pogledajte drugu priču omnibusa ''Kad bi zidovi mogli pričati''.

Dugo su vremena butch lezbijke, kao i femme/butch odnosi bili u svojevrsnoj ilegali. Heteroseksualnom se dijelu svijeta prezentirala umirujuća slika ženstvene, eventualno malo androgine studentice kao prihvatljiv model lezbijke. Moto: lezbijke su vaše susjede, prijateljice, suradnice… samo što vi to još ne znate. Takva vrsta političke borbe neizvediva je uz butcherice, koje su još uvijek vizualna provokacija većini. Stoga su polako potisnute iz prvih redova i gurnute natrag u gay barove. Slika butch lezbijke dugo je bila odbacivana (zašto ona mora izgledati kao muškarac, zar se ne može drugačije hodati, sjediti, oblačiti se, ponašati, bla bla bla). Tek u posljednje vrijeme, zajedno s pojmovima queer (koji su mnoge butch i femme lezbijke prihvatile, odbacujući zbog diskriminacije pojam lezbijke), ali i transrodnost, vizualni identitet butch lezbijki postaje prihvatljiviji. Stereotipni butch/femme odnosi tretiraju se kao relikt prošlosti.

Najbolje možda situaciju mogu ocrtati dvije scene iz serije L-word:

SCENA 1: Dana i Jenny, obje u prilično luzerskim životnim situacijama, slučajno se susreću u jednom butch/femme baru. Dana objašnjava Jenny da je to jedan od najstarijih i općenito ''old fashioned'' bar. Cjelokupna situacija, scena, osvjetljenje, ostavlja dojam pustoši i luzeraja.

SCENA 2: Točnije, lik 2. Ivan je transrodna osoba, žena koja se ugodno osjeća i često pojavljuje u svom muškom izdanju. Ivan je bacio/bacila oko na Kit (strejt, samo da napomenem) i uopće ne djeluje luzerski, naprotiv. Nastup mu/joj je vrlo pokroviteljski, rekli bismo bečka škola, i očigledno pali.

Pa u čemu je razlika između onih koji dolaze u spomenuti bar i Ivana. Ivan je nova generacija: druži se s različitim ljudima, ravnopravno nastanjuje dva rodna identiteta, otvoreno prihvaća ljude različitih životnih opredjeljenja.

S druge strane, zavirite li malo u njihove web stranice (da, da, i toga ima), butch/femme zajednica prilično je zatvorena. Novi ljudi koji ulaze stalno se preispituju, stalno se pokušava definirati što je to butch, što je to femme i tko zaslužuje nositi te počasne titule i podtitule. Zavirite malo u butch/femme rječnik na  http://www.butch-femme.com/Faq/terms.htm i uvjerite se sami.

Ta je zatvorenost posljedica teških borbi kroz koje su te žene, naročito butch lezbijke, prolazile, borbi koje su mnoge od njih slomile. Njihov vizualni identitet nije nešto što mogu birati. To je izgled koji im najviše odgovara, istovremeno ih najviše otkrivajući i čineći ih najizloženijima napadima bilo koje vrste. Međutim, vrijeme je velikih borbi ipak iza nas. Naravno da još ima toga pred nama, ali danas je ipak puno lakše nositi kravatu ako vam se hoće.