Sodomija... Jedna od onih riječi koje se često mogu čuti, ali i za koje se uvijek pitate što zapravo znače. Ili možda znate da su te ''muke po značenju'' zapravo posljedica stalnih promjena onog što se smatralo sodomijom, grijehom?

Provjerite u još jednom zabavno-poučnom tekstu u vašoj omiljenoj rubrici.

Sve je počelo, vjerovali ili ne, još u staroj Grčkoj. Skupina filozofa koja se nazivala stoicima smatrala je da bilo koji oblik čulnog užitka štetan. Zagovarali su odricanje od svih intenzivnih emocija. A kako je seks u tom emotivnom segmentu poprilično jak, naravno da je pretrpio teške stoičke udarce. Zapravo, strogu je cenzuru preživio jedino seks u svrhu produžetka vrste (prokreacije) i to, po mogućnosti, bez uživanja.

Zvuči vam poznato? Nije ni čudo. Naime, nekoliko stoljeća nakon Kristovog života rukopise stoika ponovno otkrivaju srednjovjekovni teolozi. Tako na idejama stoika počiva cjelokupna seksualna strana teologije od srednjeg vijeka na dalje. Prihvaćena je ideja o prokreativnom seksu kao jedinoj opciji, a svi ostali oblici seksualnog ponašanja smatrani su grijehom i nazivani zajedničkim imenom. Pretpostavili ste već, to je sodomija (po Sodomi i Gomori, od kojih druga mora da je ipak bila nešto bolja).

Spisak tih grijehova je u to vrijeme bio podugačak, a uključivao je masturbaciju, seks sa životinjama, penilno-oralni kontakt, coitus interruptus, ali i seks između kršćana i Židova ili kršćana i muslimana, a katkad i svaki heteroseksualni spolni odnos u bilo kojoj drugoj pozi osim one da je muškarac gore. Naravno, niste valjda mislili da tu ne spada i homoseksualnost?

Sve je to bilo relativno u redu dok je ostajalo u teološkim spisima. Ono što ne smijemo zaboraviti jest da su jedini obrazovani ljudi tog vremena bili fratri i svećenici, kojih je bilo čitava vojska, pa su oni dalje prenosili te stavove. Kao učitelji i duhovna podrška s izvrsnom infrastrukturom, oni lako šire svoje ideje na čitavo društvo. Iako je danas njihova moć manja, iz starih smo vremena naslijedili mnoge stavove koji nam se čine samorazumljivim, prirodnim i nedvojbeno našim.

Tijekom ranog srednjeg vijeka homoseksualnost nije bila odobrena, ali se nije ni teško kažnjavala. Međutim, Katolička crkva stjecala je sve više moći i u svjetovnoj vlasti pa je mnogo dotadašnjih grijeha, među njima i sodomija, postalo djelima sankcioniranima po krivičnom zakonu. Prema engleskom zakonu iz 13. stoljeća, osobe koje su imale spolni odnos sa Židovima, djecom ili pojedincima istog spola žive su spaljivane. No, baš i nije bilo spaljivanja zbog, recimo, oralnog seksa, pa je očigledno ipak postojala ''manja'' i ''veća'' sodomija.

U neku ruku stvari slično stoje i danas. Primjećujete, pretpostavljam, da se baš ne gleda tako strogo na seks sa Židovima, raznovrsne poze, masturbaciju, kontracepciju i slično. čak i su i najzagriženiji svećenici, eto, spremni pregrmjeti malo predbračnog seksa i ostale laičke zabave. Ono što se još nalazi čvrsto na zabranjenoj strani big sodomije je pedofilija (molim, bez posprdnog smješkanja), zoofilija i homoseksualnost. Nešto vam tu nije OK? Pitate se kako je homoseksualnost, ravnopravan odnos između dvoje ljudi, upala u istu grupu s odnosima u kojima se fizički i psihički ozljeđuje slabije živo biće? I ja isto.

Dakle, kako se dogodilo da stavovi o homoseksualnosti zasnovani na srednjovjekovnoj teologiji i dalje opstaju u današnjem društvu? Iako je Crkva promijenila mnoge svoje stavove, iako se i samo društvo prilično odvojilo od Crkve? Jedna je razlika važna: dok su sodomijski činovi vezani za heteroseksualnost pogađali većinu društva, homoseksualnost pogađa samo manjinu. Nepopularna se pravila mijenjaju samo ako štete većini. Stara je stvar da se ljudi boje drugačijeg. Ali, isto je tako stara stvar da će pametni pojedinci iskoristiti taj strah većine za neke osobne ciljeve.

Primjer 1: Crkveni red templara osnovan je kao zaštita hodočasnicima na putu u Svetu zemlju. Vitezovi templari zavjetovali su se na siromaštvo, pokornost i spolnu suzdržanost. S vremenom, međutim, uz prvotnu funkciju svog postojanja razvijaju još neke, od kojih je najznačajnija uloga rizničara važnih dokumenata i imovine europskog plemstva. Kako bi se dočepao velikog dijela tog blaga (pohranjenog u pariškom templarskom hramu) i njime napunio državnu blagajnu, u 14. je stoljeću francuski kralj Filip IV. optužio templare za sodomiju, uhitio ih oko 2.000 (smatra se da ih je samo oko 25 uspjelo pobjeći) i dio spalio na lomači. I uzeo blago, naravno.

Primjer 2: Dosta godina kasnije, tijekom Francuske revolucije suđeno je članovima kraljevske obitelji. Samo je suđenje, čiji je rezultat bio lako predvidiv, služilo najvećim dijelom za produbljenje mržnje i opravdanje čina pogubljenja koji će uslijediti. Tako je Marija Antoaneta, kako bi se ilustrirala sva njezina groznost te neminovnost usmrćivanja, optužena za posjedovanje vještičjih čini i lezbijstvo.

Primjer 3: Puuuno godina kasnije, već zabrinjavajuće blizu našem vremenu, nacisti su iskoristili u Njemačkoj tada još važeći zakon protiv homoseksualnosti da bi optužili ili ucijenili dio katoličkog svećenstva koji je bio kritičan prema nacizmu.

Pouka: dokle god postoji mržnja (koja čak ni ne mora biti zakonski utemeljena) prema homoseksualcima, optužbe za homoseksualizam, bilo stvarne ili lažne, mogu se koristiti kao sredstvo eliminacije ili ušutkavanja političkih protivnika. Kako manjina uvijek izaziva barem podozrivost, stvarna ili lažna pripadnost takvoj skupini (ne samo homoseksualcima, nego i osobama druge vjere, nacionalnosti, političkog opredjeljenja…) ima šire društvene implikacije. I nemojte slučajno misliti da to tako više nije danas. Samo se prisjetite nedavnog slučaja ucjenjivača koji se specijalizirao za gejeve i lezbijke.