Bračne družice iz Švedske, Danielu Cestar i Mariu Nlomm, upoznala sam na izložbi "Traganja" u Staroj gradskoj vijećnici u Splitu. Zanimala ih je LGBT zajednica u Splitu, postoji li, čime se bavi? Rekla sam im da se upravo pripremaju za Pride i odvela ih u LGBT centar. S velikom radošću su se prihvatile bojanja i izrade transparenata, i s veseljem su došle na Split Pride.

Dan nakon Pridea sam ih zamolila da mi ispričaju dojmove i usporede splitski i Stockholmski Pride.

"Stvarno smo uživale u atmosferi, jednako u povorci kao i gledajući ljude koji su nas usput pozdravljali i mahali nam. Malo sam se začudila policiji koja je bila posvuda i pod punom opremom. Shvatila sam da su tu radi sigurnosti, malo sam se prepala, pomislila sam da će možda biti nereda, ali sve je prošlo uistinu sretno i veselo, samo mi je nedostajala glazba dok smo prolazili gradom, ali je zato koncert Rolo benda i Nipplepeoplea bio izvrstan", kazuje Maria.

To je Split, tu sam odrasla i danas idem preko Pjace sa zastavom duginih boja

"To je Split, tu sam odrasla. I sada, 37-38 godina poslije ja idem preko Pjace sa zastavom duginih boja, prolazim pored gradske kavane gdje sam s bakom sjedila i pila bijelu kavu, bilo je jako emotivno za mene. Kad se podizala zastava duginih boja, dvije djevojke koje su stajale pokraj mene počele su plakati, srce me zaboljelo od tuge", rekla je Daniela, uzdahnula i nastavila:

"Bit će bolje, prvi je korak vezati političare uz Pride, treba razbiti predrasude, bit će sve bolje i bolje."

"Da, ne znači da će i vama trebati 30-ak godina da se situacija normalizira i da Pride postane festival u kojem sudjeluje cijeli grad, kao što je to sada u Švedskoj", nadovezuje se na Danieline riječi Maria.

Shvaćam da je djevojkama koje sam u Splitu upoznala teško reći roditeljima, ali trebaju smoći snage za to, ako ne možete živjeti život kakav bi htjeli, onda ništa nema smisla

Kaže da se homoseksualnost u Švedskoj 40-ih i 50-ih godina smatrala bolešću, a prvi Pride u Stockholmu održao se kasnih 60-ih godina, tada su ljudi znali vikati i vrijeđati povorku. Da se danas takvo što dogodi, te bi bukače smirili ljudi koji su došli podržati Pride. Kasnih sedamdesetih promijenio se i pravni okvir.

"Posljednjih petnaestak godina je Pride u Stockholmu festival kao što je festival hrane ili festival vode, festival u kojem sudjeluje cijeli grad, u povorci ima oko pola milijuna ljudi, a još milijun do milijun i pol njih gleda povorku. A u povorci su gej policajci i policajke, gej vatrogasci, vojska također sudjeluje i to predvođena generalom, zatim predstavnici svih crkava koje postoje u Švedskoj sa svojim gej članovima, predstavnici političkih stranaka i to i ljevice i desnice, ministri, povorci se pridružuju i roditelji, bake i djedovi, prijatelji, važno je da se vidi da su gej ljudi posvuda...

Shvaćam da je djevojkama koje sam u Splitu upoznala teško reći roditeljima, ali trebaju smoći snage za to

Svi gradski autobusi imaju zastave duginih boja, a taksisti banere. Restorani, muzeji, turističke agencije, svi oni promoviraju Pride festival koji traje tjedan dana. Imamo i sponzore, mnogo sponzora. Anja mi je rekla da je vaš budžet za Pride 20 tisuća kuna, naš je 5,2 milijuna kruna ( preko 4,1 milijuna kuna)" , priča Maria.

Naravno da mi je najteže bilo zamisliti predstavnike crkve na Split Prideu, teže nego budžet koji se mjeri milijunima kuna.

To je Split, tu sam odrasla. I sada, 37-38 godina poslije ja idem preko Pjace sa zastavom duginih boja, prolazim pored gradske kavane gdje sam s bakom sjedila i pila bijelu kavu, bilo je jako emotivno za mene. Kad se podizala zastava duginih boja, dvije djevojke koje su stajale pokraj mene počele su plakati, srce me zaboljelo od tuge

"Bude, bude to i kod vas", uvjerena je Daniela. Kaže da je važno da imamo zakone, ne ide brzo, ali treba početi, treba micati granice. U Švedskoj je danas posve normalno biti gej, zakon dopušta posvajanje djece kao i umjetnu oplodnju i surogat-majčinstvo homoseksualnim parovima.

"Nikad nisam imala nikakvih problema zato što sam lezbijka, cijela moja obitelj to zna. Jako mi je važno da razumiju. Shvaćam da je djevojkama koje sam u Splitu upoznala teško reći roditeljima, ali trebaju smoći snage za to, ako ne možete živjeti život kakav bi htjeli, onda ništa nema smisla. Možda će roditelji imati problem, ali zajedno će napraviti nešto dobro od situacije u kojoj jesu. Čitale smo, Maria i ja, anketu u kojoj je jedan mladić rekao da bi ubio sina sjekirom da zna da je gej. Te riječi jako bole, ali idemo k njemu, hajdemo razgovarati, treba razgovarati, pričati, pričati, pričati…", savjetuje Daniela.

Uvjerena je da postoje ljudi koji su spremni pomoći, samo ih treba pitati, razgovor ništa ne košta, kaže.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.