Nakon 18 dana borbe sa snijegom, ledom i mećavama, na temperaturama koje su se spuštale daleko ispod ništice, Libby Riddles postala je prva žena koja je pobijedila na slavnoj utrci Iditarod.

Iscrpljeno je ležala u snijegu, dok joj se dah gotovo trenutačno pretvarao u bijele oblačiće pare. Zatvorenih očiju, čula je samo oduševljene povike ljudi i lavež pasa. Nije se mogla ni pomaknuti, tijelo je nije slušalo, mučila ju je žeđ i glad, no sve je to sad bilo manje važno. Obraz joj je dotaknula hladna i vlažna njuška njenog psa predvodnika, a časak potom osjetila je i kako je liže, kao da je želi natjerati da ustane.

- Evo idem, idem, promrmljala je, otvorila oči i pogladila sibirskog haskija koji ju je znatiželjno gledao. «Što je, mali, nije ti bilo dosta trčanja», rekla je nasmiješivši se.

- Libby, Libby! Jesi li dobro?, zabrinuto je pitao Jesse, šef liječničkog tima koji je dočekivao natjecatelje na cilju. - Jesam, ali pse treba nahraniti i utopliti, ova posljednja etapa bila je naporna za njih, odvest ću ih kući. - Oni mogu pričekati još nekoliko minuta, čeka te proglašenje, uzviknuo je uzbuđeno.

Tek je nakon tih njegovih riječi shvatila da je gotovo, doista gotovo - okončano je 18 dana borbe sa snijegom, ledom i mećavama, na temperaturama koje su se spuštale daleko ispod ništice. Libby Riddles pobijedila je na utrci Iditarod. Bilo je to godine 1985.

Na dan kad je njena pseća zaprega krenula iz Anchoragea, glavnog grada Aljaske, mnogi su je vozači sažaljivo gledali. Mogla ih je čuti kako govore: «Sirotica, kako će ona izdržati putovanje od 2.100 kilometara kroz najveću pustoš? Izgubit će se, poginuti». Jedan je dodao: «Ne znam zašto su dozvolili ženama sudjelovanje, na kraju će je još netko trebati ići spašavati». Te su joj riječi odzvanjale u mislima još dugo nakon odlaska.

- Što oni misle, da se nisam nikad natjecala na ovoj utrci? E pa pokazat ću im! Postat ću prva žena koja će ih pobijediti! Od mene će do kraja utrke vidjeti samo rep posljednjeg psa u mojoj zaprezi, rekla je bijesno. Pas predvodnik naćulio je uši i okrenuo glavu prema njoj, ne prestajući trčati. «Ne brini, možemo mi to», prošaptala je, više da utješi sebe nego njega. Znala je da njihov zadatak nije nimalo lak. Treba prijeći dva gorska lanca, a naći oznake puta bilo je poput traženja igle u plastu sijena. Nije gotovo ni mogla gledati, čak ni kroz posebne tamne naočale za snijeg, jer je odbljesak sunca stvarao blistavu zavjesu kroz koju je vidjela samo obrise.

- Lijepo bih molila samo malo oblaka, promrmljala je pogledavši prema nebu. Želja joj se uskoro obistinila, ali ne baš onako kako je željela – počela je snježna oluja. «Dakle, što bi tek bilo da sam ulovila zlatnu ribicu», kiselo se nasmijala dok su se psi jedva probijali kroz snijeg i vjetar. Svakih nekoliko minuta morala je stati da namaže lice posebnom kremom protiv ozeblina, jer je temperatura bila niža od minus 30 stupnjeva Celzija. Nakon beskonačno mnogo vremena, bar se njoj tako činilo, stigla je do Safetyja, posljednje kontrolne točke prije cilja u Nomeu. Dok se prijavljivala suci su je zaprepašteno gledali.

- Što je, vidjela bih vas kad biste 18 dana vozili pseću zapregu, ni vi ne biste baš izgledali kao miss, zafrkavala ih je. - Gospođice Riddles, vi ste prva natjecateljica koja je prošla ovu točku, nitko još nije stigao dovde, vi vodite, rekao je jedan od sudaca.

Preostalu je etapu prešla gotovo u transu. Nije vjerovala da je uspjela sve dok u daljini nije vidjela Nome i zaprega nije ušla u cilj. Od umora je pala u snijeg i ostala ležati, pomislivši: «Spavati, želim spavati…».

U jednom od intervjua koje je dala nakon pobjede rekla je: «Kad više nisam vidjela ništa, sišla sam sa saonica i hodala ispred pasa vodeći ih za uzde, sve dok nisam našla sljedeću oznaku. Nakon toga sve je počinjalo ispočetka. Kretali smo se vrlo sporo. Iz nekog meni neshvatljivog razloga psi su vjerovali da znam što činim. A ja sam bila gotovo slijepa».