- Autor/ica Rebbeca Mikulandra
-
Objavljeno: 20. listopada 2020.
"The Social Dilemma" američki je igrani dokumentarac koji je izazvao mnogo reakcija i popeo se na vrh ljestvice gledanosti Netflixa, čiji je i proizvod. Premda smo priželjkivali suvremenu inačicu kultnih dokumentaraca Adama Curtisa koji preispituju kapitalizam, dobili smo tucet ucviljenih milijunaša koji nas od jedne aplikacije žele spasiti drugom.
"The Social Dilemma" ima poruku, a ona je sljedeća: društvene mreže, koncipirane ovako kao što su sad, imaju veliki problem i zato se moraju promijeniti. Film ne gubi ni trenutak da nas u to uvjeri – odmah nas na početku dočekuje prikladan, ilustrativni Sofoklov citat: "Nothing vast enters the life of mortals without a curse".
Citat je popraćen nizom naizgled iskrenih kadrova sugovornika koji se vrpolje u stolcima, nervozni su oko toga što trebaju govoriti, češu se po glavi, baš kao i mi, normalni ljudi. Ubrzo doznajemo da je riječ o ranim zaposlenicima Facebooka, Instagrama, Googlea, Twittera, Applea, Pinteresta, inovatorima sa samog začetka tehnološke revolucije i koji su sudjelovali u tome da internet postane krava muzara nekoliko moćnih tvrtki.
Kad naoko plemeniti cilj postane vlastita suprotnost
Dramatičnim tonom ispričat će nam kako su vjerovali da je ono što rade bilo za opće dobro, da stvaraju revoluciju koja će poboljšati interakciju među ljudima i protok informacija te ujediniti svijet. No, plemeniti cilj izvrnuo se u svoju suprotnost. Dok su pomagali svojim kompanijama monetizirati internet, negdje po putu, kad su već prodali svoje patente i tvrtke te otvorili nove, shvatili su da to što su radili nije u redu i sad su jako tužni.
Interesantno je da je dokumentarac režiran baš poput Facebook videa – pažljivo dizajniran da izazove reakciju, a reakcija koju traži jest zgroženost. Odvija se unutar vrlo kratkih segmenata snimljenih na različite načine – jedni u maniri NowThis videa nude vrlo kratke informativne isječke s podcrtanim važnim informacijama, drugdje su isječci iz vijesti pomiješani s igranim dijelovima, a naposljetku stižu i oni u kojima u krupnom kadru vidimo ljude za koje nam je rečeno da su bogati, slavni, pametni kako imaju zabrinuta lica i potiču nas da djelujemo.
Sâm dokumentarac mogao bi biti temom dokumentarca o tome kako danas dolazimo do vijesti, odnosno činjenice da čak i informacijski izvori usmjereni protiv teorija zavjera preuzimaju njihov rječnik
Ilustracija onoga što bi trebalo zadržati pažnju prosječnog konzumenta sadržaja igrani je dio u srcu ovog dokumentarca. U njemu pratimo obitelj koja bi se mogla smjestiti u višu srednju klasu: mama, tata, dvije kćeri i sin koji vode bitku oko života koncentriranog oko društvenih mreža.
Dok kći poput zombija bulji u mobitel, isječci vijesti usmjeravaju gledatelje što bi trebali misliti o tome. "Snapchat dysmorphia", govori segment vijesti o načinu na koji tinejdžeri imaju sve problematičniji odnos s tijelom dok se u pozadini čuje jeziva glazba.
Zgroziti i izazvati reakciju
Dok starija kći rogobori zato što mlađa ima mobitel, jeziva glazba i isječci nastavljaju se, ovaj put o ISIL-u koji koristi društvene mreže da stekne sljedbenike. Scena kulminira nizom govornika koji vrlo ozbiljno deklamiraju o tome kako društvene mreže izjedaju demokraciju i društvo, ali nema gradnje do te teze, ona se isporučuje bombastično i licemjerno kao, na kraju krajeva, sve što se isporučuje preko društvenih mreža.
Sâm dokumentarac mogao bi biti temom dokumentarca o tome kako danas dolazimo do vijesti, odnosno činjenice da čak i informacijski izvori usmjereni protiv teorija zavjera preuzimaju njihov rječnik. Montaža je napravljena planski da se korelacija čini kao kauzalnost, a argumenti su emocionalne prirode, usmjereni prvenstveno na opasnosti za djecu.
Igrani dio sa sinom svojevrsna je "studija slučaja". Kako bi ilustrirali na koji se način društvene mreže koriste informacijama o nama da bi zadržale našu pozornost i povećale naš angažman, dječak je predstavljen u obliku avatara kojeg kontroliraju tri lika. Iako je riječ o algoritmima uz čiju nam pomoć društvene mreže preporučuju sadržaj, da bi se što više približilo diskursu teorije zavjere, taj se proces personificira u tri lika koji reprezentiraju tri cilja – cilj angažmana (povećanje uporabe društvenih mreža), cilj rasta i cilj oglašavanja.
"The Social Dilemma" najbolje je sumirati u kadru u kojem Sean Parker, bivši predsjednik Facebooka, govori kako su savršeno dobro znali da iskorištavaju slabosti ljudske psihologije, ali da su ih svejedno nastavili iskorištavati, nakon čega nabaci pogled čovjeka koji kao da pita svoje prijatelje mogu li vjerovati da su nekad vozili pijani
Do kraja dokumentarca vidimo dječaka kako zbog obavijesti s društvenih mreža propušta priliku za razgovor s djevojkom koja mu se sviđa, kako ga malo pomalo radikaliziraju i naposljetku pretvaraju u pripadnika politički ekstremne skupine. Naravno, cilj ovakvog prikaza i pojednostavljivanja jest zgroziti i izazvati reakciju.
Proizvod smo mi sami
U toj sumornoj viziji servira nam se problem koji je stvorila oglašivačka industrija, a jedino ga mogu riješiti oni koji iz pozadine zarađuju na toj industriji. Kapitalizam će nam oprostiti što nas je tukao.
U tom tonu, glavna je zvijezda Tristan Harris, tridesetšestogodišnjak koji je predstavljen kao čovjek koji je najbliže savjesti što Silicijska dolina ima. Kao osnivač Centra za humanu tehnologiju, Tristan vjeruje da tehnološki giganti trebaju sami sebe korigirati i odustati od borbe za našu pozornost svim raspoloživim sredstvima, odnosno, neka zarađuju novac, ali samo malo ljepše i humanije. Kapitalizam s ljudskim licem vraća se u fantazijama tehnoloških genijalaca sa Stanforda.
Dečki će nam dramatičnim tonom ispričati kako su vjerovali da je ono što rade bilo za opće dobro, ali kad su već prodali svoje patente i tvrtke te otvorili nove, shvatili su da to što su radili nije u redu i sad su jako tužni
Glavnu sporednu ulogu igra Tim Kendall, aktualni CEO Momenta, aplikacije koja pomaže s ovisnošću o društvenim mrežama, i bivši voditelj monetizacije na Facebooku. I on će većinu dokumentarca provesti začuđen načinom na koji je stvar eskalirala, iako je on sâm sudjelovao u pripremi te eskalacije. Nema brige, Tim sad ima aplikaciju i zaista je zabrinut, tako da je sve u redu.
Jaron Lanier, jedan od utemeljitelja virtualne stvarnosti, napokon postavlja pitanje kako zarađuju Facebook i Google. Tu nastupa Roger McNamee, investitor koji sumira kako je u prvih 50 godina Silicijska dolina imala proizvode, kao što su softver i hardver, koje je prodavala kupcima. Posljednjih 10 godina proizvod su korisnici usluga tih kompanija. Njihovi klijenti zapravo su oglašivači, a mi smo proizvod koji se prodaje. Tristan dodatno pojašnjava kako se sve ove kompanije natječu za našu pažnju, da nas zadrže na ekranu i pritom se koriste neetičnim sredstvima.
Kapitalizam koji trguje predviđanjem ljudskog ponašanja
Zanimljivo, svaki od ovih "genijalaca" ima velikih problema s konceptom kapitalizma, konstantno pokušava pronaći prave riječi da opiše fenomen u kojem će kompanije nastojati zgrnuti što više novaca ne mareći za posljedice. Gledaju u daljinu, trljaju oči, cokću jezikom, nikako ne mogu dokučiti razlog zašto je tome tako, ali predosjećaju da je riječ o nečem sistemskom.
Jedina koja to naziva kapitalizmom jest Shoshana Zuboff, socijalna psihologinja i profesorica s Harvarda, koja će ove ideje sumirati u sintagmi "kapitalizam nadzora" – kapitalizam koji trguje predviđanjem ljudskog ponašanja.
Tristan vjeruje da tehnološki giganti trebaju sami sebe korigirati i odustati od borbe za našu pozornost svim raspoloživim sredstvima, odnosno, neka zarađuju novac, ali samo malo ljepše i humanije
U dokumentarcu jedva možemo vidjeti naznake šireg problema, rješenja se stavljaju na savjest tehnoloških tvrtki ili pak na samog pojedinca – Jaron Lanier savjetuje da izbrišemo profile s društvenih mreža i gledamo kroz prozor, dok ostali imaju aplikacije, predavanja, knjige koje će nam pomoći da se izvučemo iz sustava koji su oni sami stvorili. Jedino što nam dečki ne govore ništa novo, iako bi nas jako htjeli uvjeriti u to. To uvjerenje da oni s običnim pukom dijele nekakvo ekskluzivno znanje ono je od čega vjerojatno i dalje zarađuju.
"The Social Dilemma" najbolje je sumirati u kadru u kojem Sean Parker, bivši predsjednik Facebooka, govori kako su savršeno dobro znali da iskorištavaju slabosti ljudske psihologije, ali da su ih svejedno nastavili iskorištavati, nakon čega nabaci pogled čovjeka koji kao da pita svoje prijatelje mogu li vjerovati da su nekad vozili pijani. Da, zaista, možemo li vjerovati?
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.