Ovih dana su se domaći mediji raspisali o novom hrvatskom filmu “Zečji nasip” redateljice Čejen Čanak Černić, predstavljajući ga, između ostaloga, kao “hrvatski ‘Brokeback Mountain’”, te ističući kako je premijeru imao na Berlinskom festivalu u programu filmova za mlade i o mladima “Generation”.

Filmski kritičari hrvatskih mainstream medija smatraju, uz neke sitne primjedbe, kako je riječ o iznimnom uratku, a onaj na Tportalu postavlja i pitanje je li “Zečji nasip” “već sad hrvatski film godine”. Indexov pak odgovara kako je “mala šansa da će se ove godine pojaviti bolji domaći film”. Telegramov je naročito nadahnut, mitraljira epitetima: “srca gigantskija od Olimpa”, “dirljive slasti prve ljubavi”, “filmčina zaista veća od života”, “rasna, nadahnuta kamera”, “grandiozan rad s glumcima” itd.

U tekstovima se još spominju “Smrt u Veneciji”, “Call Me By Your Name” i “Thelma i Louise” kao referentni i ekvivalentni filmovi u odnosu na “Zečji nasip”. Tu već ulazimo u područje nehotičnog humora ili potpune deluzije.

Ne mogu procijeniti, niti me pretjerano zanima, je li “Zečji nasip” najbolji hrvatski film godine, ali ako jest onda je stanje hrvatske kinematografije još gore nego što sam mislio.

Nema tu nikakvog “hrvatskog Timotheeja Chalameta”

“Zečji nasip” je klišejiziran, mlak i površan film u kojem je scenarij Tomislava Zajeca najslabija karika, na koju se pak naslanja i stilska odluka redateljice da oko pola filma posveti snimanju krupnih planova potiljaka glumaca, koji su prilično bezlični u svojim izvedbama.

Nema tu nikakvog “hrvatskog Timotheeja Chalameta”, kako su najavili u Slobodnoj Dalmaciji, s tim da mladim glumcima doista ne treba zamjeriti što glumu studiraju na akademiji na kojoj im predaje jedan Joško Ševo i što u scenariju “Zečjeg nasipa” ne postoji nijedan dovoljno isprofiliran lik koji bi mogli odglumiti.

U svim se tekstovima ističe berlinska premijera, no hajdemo to kontekstualizirati bez domoljubnog navijanja, pa time i demistificirati.

“Zečji nasip” je prikazan u jednom od 14 programa ovogodišnjeg Berlinalea, ne u glavnom natjecateljskom, te nije dobio nikakvu nagradu. U programu Generation bilo je sveukupno 43 naslova, od kojih je raznolike nagrade i pohvale od raznolikih žirija dobilo 15 filmova, no “Zečji nasip” nije među njima. S obzirom na to da se “Zečji nasip” bavi LGBT tematikom, konkurirao je i za nagradu Teddy, koja se na Berlinaelu dodjeljuje queer filmovima, no ni tu ga nema među nagrađenima.

Napadni PR

Ukratko, “Zečji nasip” je prikazan u jednom od sporednih programa Berlinaela, publika je na kraju projekcije aplaudirala kao što je običaj u tim situacijama i nije dobio nikakvu nagradu. Ništa sramotno niti diskvalifikacija za sam film - brojni su izvrsni filmovi prikazani u sporednim programima filmskih festivala i nisu dobili nagrade, a ista je sudbina zadesila još više loših filmova - ali je taj napadni i manipulativni PR koji ide uz “Zečji nasip” kao velikom berlinskom uspjehu iritantan, pa ga vrijedi suočiti sa činjenicama. 

Što se tiče samog filma, u njemu se prikazuje homoseksualni odnos dvojice mladića u nekom, čini mi se, zagorskom selu.

Kad se točno radnja odvija nije jasno: u jednoj sceni se pojavljuje pametni telefon, ali njima likovi međusobno ne komuniciraju.

Izgleda da svi ti mladi ljudi nemaju ni profile na društvenim mrežama niti internet igra ikakvu ulogu u njihovim životima. Glavno sredstvo informiranja u filmu je radio. Zapravo je sve u “Zečjem nasipu” neodređeno, osim prvoloptaških metafora o poplavi koja prijeti pa se zato grade zečji nasipi.

Glavni likovi su 17-godišnji ili 18-godišnji Marko (Lav Novosel), što zaključujemo po tome da ide u zadnji razred srednje škole, i 21-godišnji Slaven (Andrija Žunac), što pak možemo izračunati tako što se on u selo vraća nakon tri godine izbivanja i života u Berlinu, u koji se odselio nakon što ga je kao 18-godišnjaka, spominje se usput, otac izbacio iz kuće, saznavši za njegovu vezu s tad, računamo i dalje, 15-godišnjim Markom.

Neodgovorena pitanja

Njih je tad zajedno (in flagranti?; nije precizirano, kao ni ništa drugo u ovom filmu) zatekla Markova majka i odmah odjurila preko puta do Slavenovih roditelja da im kaže što je otkrila, tražeći da oni to riješe.

Slavenov otac je to riješio tako što je sina izbacio na ulicu, dok se Slavenova majka, za koju usput saznajemo da radi u školi, ali ne znamo je li npr. nastavnica ili čistačica, prešutno složila. Slaven se vraća na očev pogreb, a Marko je u tom trenutku već neko vrijeme u vezi s djevojkom, no kad vidi Slavena, ekspresno izgubi erekciju pri pomisli na nju, iako su prethodno očito imali seksualne odnose.

Iako razlika u godinama između Slavena i Marka sama po sebi vuče niz zanimljivih pitanja i posljedica, u “Zečjem nasipu” se ona uopće ne tematizira. U scenariju se ne pokazuje ni trunka interesa kako je tri godine u Berlinu utjecalo na Slavena niti se uopće objašnjava zašto se odlučio otići baš u Berlin kad je završio na ulici.

Je li se tamo ikako emancipirao, je li aut, je li bio na Povorci ponosa, je li bio u Berghainu, je li uopće bio na bilo kakvom gej partiju, ima li prijatelja, znaju li oni da je on gej itd.? Odgovoriti na bilo koje od tih pitanja je očito bio preveliki teret za scenarista, iako su odgovori itekako bitni.

Plošni likovi 

Naime, Slaven je jedan lik ako se u Berlinu oslobodio najgorih manifestacija autohomofobije, a posve drugi lik ako je tri godine živio u Berlinu, a i dalje ostao provincijalna ormaruša. Ako je i dalje ovo drugo, onda je njegov boravak u Berlinu tragičan, plus je mogao komotno živjeti u Zagrebu za to.

Odgovori na ta i slična pitanja su bitni i zato što je “Zečji nasip” jedna priča ako se Slaven nakon par dana ponovnog boravka u homofobnom zagorskom selu vraća slobodnijem životu u Berlinu, a druga priča ako se vraća istom ili bolno sličnom životu kao u tom selu iz kojeg je potjeran. U prvom slučaju je to priča o tome kako ima nade, a u drugom je to najgori autohomofobni čemer.

Čini se da sve to ne da ne zanima scenarista i redateljicu kao nešto što bi moglo biti relevantno za njihov film, već im uopće nije palo na pamet da bi se time trebali pozabaviti i tako isprofilirati jednog od dva glavna lika. Uz napomenu da su svi likovi takvi, plošne skice.

Primjerice, u jednoj sceni tinejdžerskog partijanja se pojavljuje mladić koji grli Marka i viče da mu je on najbolji prijatelj. Kasnije taj isti lik, kad iscuri istina o odnosu Marka i Slavena, prvi homofobno počne vrijeđati Marka. Kako se zove taj Markov prijatelj pojma nemam, a nisam baš ni siguran da to doznajemo u filmu, kao što ne doznajemo ni išta više o njihovom odnosu da bi prijateljeva izdaja onda bila odgovarajuće težak emocionalni udarac.

Izostanak mašte

Marko inače živi s roditeljima, mlađim bratom koji ima Downov sindrom i bakom. Lik bake je također dobar primjer površnosti scenarija. Ona se pojavi u dvije-tri scene, većinom na rubu kadra ili kao glas u offu, ali nije jasno kakav ona odnos ima sa starijim unukom.

Zapravo je najdetaljnije prikazan odnos Marka i njegova brata Fiće, koji je pun topline i ljubavi, no opet nije precizirano drži li taj odnos Marka u selu ili ne. Želi li i Marko ići u Berlin i ako ne, zašto ne? Pitaj boga.

Zaista je nevjerojatna ta površnost i izostanak mašte koji obilježavaju scenarij “Zečjeg nasipa”.

Evo još jedan primjer, obećavam zadnji, iako bih mogao ovako još pet stranica: Slaven po povratku u svoju dječačku sobu govori majci kako su sa zidova maknuti svi njegovi posteri, a s polica sve njegove stvari. Ona odgovara da ih nisu bacili, već pospremili. Kad malo kasnije Marko ulazi u tu sobu, i on komentira gole zidove i police.

U tom trenutku razvijam uzaludnu nadu kako će nekad tijekom filma uslijediti scena u kojoj, recimo, njih dvojica pregledavaju sve te stvari i da kroz njih, npr. izbor postera koji su bili na zidu Slavenove sobe, saznajemo nešto više o tom liku ili čak i o njihovom međusobnom odnosu prije naglog prekida.

Naravno, ništa od toga. Takva scena bi tražila i koliko-toliko suvisle dijaloge, što također nije forte scenarija.

U ovom filmu se emocionalna izražajnost traži u potiljcima 

Režija isto ne pomaže. Redateljica, izgleda, ne zna raskadrirati scenu, pa se zato odlučuje na kameru iz ruke koju pretežito usmjerava u potiljke glumaca. Ako je “Zečji nasip” po nečemu izniman, onda po tome što je u povijesti svjetske kinematografije vjerojatno film s najviše krupnih kadrova potiljaka.

Doista inovativno, s obzirom na to da ostali redatelji u close upu većinom prikazuju lica, navodno su izražajna, no u ovom filmu se emocionalna izražajnost traži u potiljcima. 

Što uopće reći o podzapletu u kojem Marko trenira za natjecanje u obaranju ruku? Jedino da nijednom ne vidimo njegovu golu ruku od ramena do šake odnosno ima li on uopće ikakve mišiće koji ipak figuriraju kao bitni u tim natjecanjima. Drugim riječima, glumac koji tumači lik Marka je još manje uvjerljiv kao opasni obarač ruku nego kao homoseksualac. Ali da ponovim, to doista nije njegova krivica, već posljedica redateljičine nedoraslosti.

Ipak, ima i jedna scena u kojoj konačno vidimo lica Marka i Slavena u istom kadru. Marko je kameri u fokusu i govori neke stvari koje bi trebale izazvati reakciju kod Slavena.

U tom trenutku napeto iščekujem kad će se fokus u kadru promijeniti i usmjeriti na Slavena, da vidimo tu reakciju, ali ništa, Slaven ostaje zamagljen. S takvom režijom doista nema smisla išta zamjerati glumcima, pa ni potpuni izostanak erotskog naboja ili ikakve kemije među njima.

“Zečji nasip” je u biti strejt film strejt ljudi o tome kako drugi strejt ljudi ne bi trebali tlačiti gej ljude

Scena seksa najbolje pokazuje da redateljica pojma nema o temi koje se dohvatila.

To je jedna od onih scena gej seksa kako ga zamišljaju pristojno homofobni strejteri koji bi voljeli da su gay friendly, ali ne bi se doista upoznali s realnošću života i seksa gej ljudi. Marko i Slaven se počnu ljubiti i onda u sljedećem kadru vidimo Markovo lice i ramena na nekakvom stolu, a Slavena iznad i iza njega.

Međusobno isprepletu prste jer je to kako valjda Mara iz Konjščine zamišlja romantiku u seksu. Slaven je u Marku, ali kako je tamo ušao je previše izazovno za redateljicu. Cijela stvar je izraz tragikomičnog redateljskog diltentizma i izostanka hrabrosti, ali i interesa za gej ljude kakvi u stvarnosti jesu.

Jer “Zečji nasip” je u biti strejt film strejt ljudi o tome kako drugi strejt ljudi ne bi trebali tlačiti gej ljude. Iako formalno glavni likovi, Marko i Slaven tek su rekviziti naporne, drugdje odavno nadiđene i cringe liberalne patetike o gej ljudima.

Činjenica da se takav u namjeri dobrohotan, a zapravo susraman i retrogradan film pojavljuje u Hrvatskoj 2025. godine prvenstveno svjedoči o raširenoj strukturnoj homofobiji u hrvatskoj kinematografiji i općenito pop kulturi.

Nije ni čudo kakve su reakcije dočekale Marka Bošnjaka, jer su hrvatska estrada i popularna kultura skoro pa potpuno lišene gej ljudi i gej likova, osim sporadično kao najgorih homofobnih karikatura.

Ima li LGBT likova, recimo, u hrvatskim serijama?

Ne pratim domaće televizijske serije, ali nažalost i dalje pratim hrvatske medije i nisam primijetio nijedan članak o tome da u hrvatskim serijama koje se prikazuju na RTL-u, Novoj TV i HTV-u uopće ima LGBT likova.

“Sram” je izuzetak, no to je hrvatska verzija originalno norveške serije, u kojoj se podrazumijevalo da će biti LGBT likova, jer nisu primitivni i zaostali pa da sustavno falsificiraju stvarnost brišući iz nje LGBT ljude. Ako netko gleda sve te hrvatske serije, molim da mi javi ima li u njima LGBT likova, kako su prikazani i kako se tretiraju njihove narativne linije.

“Zečji nasip” je sam po sebi blamaža od filma, no posebno je razočaravajući, ali i razotkrivajući kada ga se stavi u kontekst suvremenih svjetskih filmova LGBT tematike. Dovoljno je pogledati naslove na listi najboljih LGBT filmova i serija iz 2024. koju je sastavio poznati filmski portal Indiewire. “Zečji nasip” je smiješno anakron i konzervativan film u odnosu na njih. 

Na listi je, između ostalih, maestralni makedonski film “Domaćinstvo za početnike” Gorana Stolevskog, koji pršti idejama, energijom, specifičnim detaljima, kompleksnim likovima, razumijevanjem tematike, te sigurnom režijom i glumom.

Nehotična dijagnoza stanja hrvatskog društva u 2025. godini

Naravno, Stolevski je gej i, još bitnije, aut, on nema problema poput redateljice “Zečjeg nasipa” da mu film nosi etiketu queer filma niti se na to treba privikavati niti to smatra ograničenjem, sve stvari na koje se javno žali Černić Čanak.

Stolevski također ima pravo pričati tu priču, nije padobranac kojem su gej likovi aksesoari dokazivanja vlastite tolerancije, a gej ljubav toliko nepojmljiva da, poput Čejen Černić Čanak, ističe da u filmu nema “gej ljubavi, već je to jednostavno priča o ljubavi”. Da je tako jednostavno, onda se Marko i Slaven ne bi morali skrivati niti bi Slaven bio izbačen na ulicu kad su otkriveni.

Baš tu se razotkriva neosviještena homofobija “Zečjeg nasipa” i njegovih autora, u stavu da se iz “gej ljubavi” mora maknuti “gej” da bi to bila, kako reče redateljica, “univerzalna, ljudska priča”. Pobogu, moram li doista eksplicirati da je i “gej ljubav” univerzalna, ljudska priča? Ili na početku teksta spomenuti da “Brokeback Mountain” nije univerzalna, ljudska priča?

 “Zečji nasip” zato to nije, jer nije u stanju biti specifičan, pa kroz tu specifičnost biti univerzalan. Najviše je to još jedan hrvatski film, koji kroz svoju kreativnu jalovost, nesposobnost konkuriranja svjetskoj suvremenosti i ideološku zaostalost nehotice dijagnosticira stanje hrvatskog društva u 2025. godini.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.