Donosimo kratak pregled odličnog novog albuma Black Midi, solidnih novih Dry Cleaning i razočaravajućih Red Hot Chili Peppersa.

Black Midi – Hellfire

Nakon odličnog lanjskog "Cavalcade", britanski alternativci Black Midi izdali su novi album imena Hellfire. Kako mu i ime govori, tekstovi prate sijaset izmišljenih likova na putu u pakao – od ratnog veterana s PTSP-om Tristana Bonga, preko ubojice Kapetana, do radnika na farmi koji postaje plaćenik. Suludi tekstovi praćeni su frenetičnom, eklektičnom glazbom, mješavinom math/prog rocka i cabareta koji se izvrsno uklapa u ovaj pakleni ples. Sve u svemu, još bolji novi album jednog od najzanimljivijih mladih bendova.

Dry Cleaning – Stumpwork

Britanski post-punk Dry Cleaning također su lani oduševili svojim debitantskim albumom "New Long Leg", što ležernim alternativnim zvukom, što odličnim, recitativnim vokalom pjesnikinje Florence Shaw. Stumpwork je na sličnom tragu, osim što se glazbeno kudikamo više oslanja na slacker rock estetiku sa zveketavim gitarama i donosi niz vinjeta iz svakodnevnog života – nestanak kornjače ljubimca u izvrsnoj "Gary Ashby", lokalnu tradiciju bacanja užarenih kovanica siromašnima u "Hot Penny Day" i sela Easton na "Kwenchy Kups". Još jedna izvrsna ploča s izvrsnim zvukom koji povremeno podsjeća na Pavement i odličnim, apstraktnim stihovima.

Red Hot Chili Peppers – The Return of the Dream Canteen

Nadahnuti povratkom gitarista Johna Frusciantea, Red Hot Chili Peppersi ove su godine izdali dva albuma. Dok je prvi, "Unlimited Love", imao barem šaku pamtljivih pjesama, "The Return of the Dream Canteen" samo ponavlja obrasce s prethodnika. Najavni singl i jedna od boljih pjesama "Tippa My Tongue" posuđuje uvod od "Dark Necessities", dok je refren "Roulette" preslikan iz "Bastards of Light". Simpatične su još "Eddie", posveta preminulom gitaristu Eddieju Van Halenu, nabrijano funk "Fake as Fuck" i "My Cigarette" u kojoj do izražaja dolazi Fruscianteova ljubav prema elektronici. Osim toga, ostatak je albuma u potpunosti zaboravljiv.