Za kraj godine donosimo dvije filmske recenzije: "Konklava" je film koji je uglavnom pobrao pozitivne recenzije sviju osim Vatikana, a "Anora"je osvojila Zlatnu palmu na festivalu u Cannesu i slovi kao jedan od glavnih kandidata za Oscara.

"Konklava" – o jednoj sasvim drugačijoj Crkvi

Snimljen pod redateljskom palicom Edwarda Bergera prema istoimenoj knjizi Roberta Harrisa, "Konklava" je film koji je uglavnom pobrao pozitivne recenzije sviju osim Vatikana, zbog čega odmah znamo da mora biti dobar.
Nije remek-djelo, a opet jest. Film otvara nenadana smrt pape nakon čega sazivanje konklave za izbor sljedećeg pape spada na Thomasa Lawrencea (Ralph Fiennes), dekana s krizom u vjeri koji je od pape tražio razrješenje koje mu je ovaj uskratio. Lawrenceu ubrzo postaje jasno i zašto.

Tijekom konklave kristaliziraju se favoriti – Aldo Bellini (Stanley Tucci), predstavnik liberalnog krila Crkve koje se zalaže za prihvaćanje homoseksualaca i veću ulogu žena u Crkvi, Goffredo Tedesco (Sergio Castellitto), tvrdi konzervativac, Joshua Adeyemi (Lucian Msamati), nigerijski kardinal s regresivnim pogledima na društvena pitanja, i Joseph Tremblay (John Lithgow), umjereni konzervativac. Nekoliko glasova odnese i sam Lawrence, kao i nepoznati tajno proglašeni kardinal iz Kabula, Vincent Benitez (Carlos Diehz). Već od početka preispituje se integritet Tremblaya, posljednje osobe koja je vidjela papu živog, a tijekom filma istinoljubivi Lawrence nerado će se morati pozabaviti otkrivanjem niza neugodnih detalja o kandidatima.

Taj misteriozni, detektivski moment filma nije pretjerano naglašen, "Konklava" nije napeti krimić, ali to joj je, po svemu sudeći, vrlina. On, ruku na srce, nije ni pretjerano dubinska analiza suprotstavljenih frakcija unutar Katoličke crkve, no i to mu ide u korist. Ne nalazimo više od ponekog monologa o tome što je poželjno i moralno, sam pristup Thomasa Lawrencea zapravo nam indicira papinske vrline – prihvaćanje, istina, sumnja u sebe i u vjeru. Zbog svega toga, film je tečan, elegantan, a posebno mjesto imaju i vrlo uspjeli prikazi rituala. Odijevanje i razodijevanje, subordinacija redovnica (osim sestre Agnes (Isabella Rossellini) koja igra ključnu ulogu), tekst koji svatko mora izgovoriti prije nego što ubaci svoj glasački listić lijepo ocrtavaju performativnost vjerskih obreda.

Ipak, sve do samog završetka, "Konklava" ne bi bila pretjerano kontroverzan film – Crkva bi se dosad trebala pomiriti sa spominjanjem zataškavanja pedofilskih afera, tajne svećeničke djece i korupcije. Prava drama nastane na samom kraju kad se pod povećalo stavi i, nakon nadahnutog govora o užasima rata, toleranciji i okrenutosti Crkve budućnosti, novoodabrani papa Benitez. Otkriva se da je papa – interspolna osoba, pri rođenju određen kao muškarac, ali s maternicom i jajnicima. Lawrence se tako nađe na posljednjoj kušnji – prihvatiti, kao što je i prethodni papa, Beniteza ili spriječiti njegovo proglašenje.

Zastupljivanje ovako eksplicitno queer dileme, naravno, crkveni su krugovi dočekali kao woke propagandu i savjetovali vjernike da film izbjegavaju u širokom luku. Sve i da jest woke propaganda, ima smisla staviti vjernike pred taj izbor – je li moralno ispravni junak zaista odjednom neadekvatni vođa jer se slučajno rodio i s jednim i s drugim spolnim organima? No, ne čitam završetak kao imalo tendenciozan, već kao logičko zaokruživanje i konačno razrješenje sumnji koje sam Lawrence ima. "

"Konklava" je film koji se bavi podmetanjima i spletkama, dubokim osobnim i vjerskim stavovima, ali uspijeva zadržati golemu lakoću. A to što je usput uznemirio mnoge kršćane govori o njegovoj relevantnosti.

"Anora" – napokon Oscar za Bakera?

Sean Baker moj je omiljeni redatelj još od prvih scena nenadmašne komedije "Tangerine" koja prati frenetičnu potjeru dviju transrodnih seksualnih radnica za zaručnikom jedne od njih zbog sumnje na preljub. Bakerova poetika uvijek se vrti oko marginalnih likova koji se snalaze i preživljavaju – striptizete, seksualne radnice, propali porno glumci. Fascinirajuće je koliko je, kao bijeli cis strejt muškarac, Baker uspješan u oslikavanju manjinskih skupina s kojima naizgled nema mnogo dodirnih točaka. Ključ je vjerojatno ton kojim ih prikazuje – bez kritike, ali i bez idealizacije, onakve kakve jesu, s idealnim balansom komičnog kaosa i nepatetične i nedidaktične završne poante.

Sve odlike njegova stvaralaštva izvrsni su oblik našli u "Anori", filmu koji je osvojio Zlatnu palmu na festivalu u Cannesu i slovi kao glavni kandidat za Oscara uz film "The Brutalist" Bradyja Corbeta. Anora (Mikey Madison) je egzotična plesačica ruskog podrijetla koja izbjegava govoriti ruski. Radi u njujorškom klubu gdje upoznaje Vanju (Mark Eydelshteyn), neukrotivog nezrelog nasljednika ruskog oligarha koji se njome ubrzo ženi. Čuvši to, njegovi roditelji kreću na put u Ameriku, a njihovi tamošnji namjesnici poslani su poništiti taj brak.

Glavninu filma čini kaotični, nespretni sukob koji prerasta u suradnju između Anore i Vanjina kuma Torosa (Karren Karagulian, kultni taksist iz "Tangerinea") i njegova brata Garnicka (Vache Tovmasyan). Grize se, lomi pokućstvo, bježi od pauka i prometnih kazni, u urnebesnoj strci koja je redateljeva specijalnost. Mikey Madison fantastična je u ulozi samopouzdane, snalažljive Anore, a njezin posao u klubu odlično je oslikan kroz smotane klijente koji žele "pomalo od svega", prijateljstva i frikcije s klupskim kolegicama te entuzijazam s kojim se nada da je riješila svoje egzistencijalno pitanje.

U tom je pogledu vjerojatno najuspjeliji moment filma lik Igora (Yura Borisov), šutljivog, ali zapravo izuzetno pristojnog plaćenika koji izaziva Anorine predrasude. Sva teška prošlost, navike i žudnje savršeno su sublimirane u završnoj sceni koja ostavlja prostor za pojedinačnu interpretaciju. Baker kao i uvijek ne daje vrijednosni sud o svojim likovima, slika ih iz ljudske perspektive. Miješaju se tonovi tuge, ali i neizbježni tračci nade i transformacije.

Sve u svemu, još jedan hrabar i jedinstven film koji žustro odskače od hollywoodskog prosjeka, kandidat za Oscara bez ijednog razvikanog glumačkog imena, što, uostalom, karakterizira cijelu Bakerovu karijeru, uz iznimku sporedne uloge Willema Dafoea u "Florida Projectu". S obzirom na sve napisano, bilo bi vrijeme da Baker dobije zasluženo priznanje.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.