
- Autor/ica Karlo Rafaneli
-
Objavljeno: 30 siječnja 2025

U jednoj od mnogobrojnih posveta objavljenih nakon njegove smrti sredinom siječnja 2025., samo pet dana prije njegova 79. rođendana, glazbenica Kelly Lee Owens nazvala je Davida Lyncha "neumornim zagovornikom sanjara". Kratka je to, ali iznimno precizna sumacija njegova stvaralaštva.
Rođen 20. siječnja 1946. u gradu Missouli u Montani, Lynch je tijekom svoje pet desetljeća duge multimedijske karijere stvorio jedinstven, instatno prepoznatljiv izričaj. Njegov nadrealni stil prepun crnog humora, snolike logike i osebujnog pogleda na ono što nazivamo "americanom", odnosno srži onog što Ameriku čini Amerikom, tijekom vremena zaradio je i vlastiti pridjev – "lynchevski".
"Dina" kao noćna mora koja je odredila Lynchev put
Taj pojam često se odnosi na nadrealnu atmosferu i kičastu camp estetiku njegovih ostvarenja, no zapravo opisuje mješavinu makabričnih stilizacija i banalnih svakodnevnih motiva. Već njegov prvi dugometražni film "Eraserhead" iz 1977. nagovijestio je njegov kasniji kultni status i ponudio nacrt vizualno i narativno karakteristične estetike.
Njegov sljedeći film "Čovjek-slon" iz 1980., biografska drama o Josephu Merricku, teško deformiranom čovjeku u viktorijanskoj Engleskoj, donio mu je pohvale kritike i prvu nominaciju za Oscara za najbolju režiju. Na krilima tog uspjeha producent Dino DeLaurentis angažira ga za dugoočekivanu ekranizaciju, SF epa Franka Herberta "Dina – pješčani planet". Snimanje tog filma za njegova autora bila je noćna mora koja je odredila daljnji svojeglavi put izvan svijeta visokobudžetnog filma.
"Blue Velvet", neo-noir iz 1986. prvi je punokrvni primjer formiranja kasnijeg prepoznatljivog stila. Zlatnom palmom nagrađen spoj nostalgije za pedesetima, kič estetike i subverzivnih momenata koji kopaju po onom što se nalazi ispod naličja američkog sna postat će njegovim zaštitnim znakom.
Antagonista Franka Bootha u izvedbi Dennisa Hoppera se pak često uvrštava na popise najjezivijih filmskih negativaca, čime je uspostavljena još jedna autorova tradicija, ona sablasnih, ponekad i natprirodno zlih likova koji unatoč tome, ili možda baš zbog toga, plešu na na rubu humora i karikature.
Prihvaćanje ljudskih ekscentričnosti i mana
Naslov koji vjerojatno i najviše vežemo za autorovo ime i estetiku jest "Twin Peaks", TV serija iz 1990. godine koju je sukreirao s Markom Frostom. Premda je prije iznimno hvaljenog revivala "Twin Peaks: The Return" iz 2017. režirao tek nekoliko epizoda, serija je u potpunosti nosila njegov vizualni i pripovjedački pečat.
Likovi i dijalozi su bizarni, najčešće djelujući kao motivi iz šund romana i sapunica propušteni kroz filter čuvene nadrealističke igre "exquisite corpse" unutar koje se nasumični elementi slažu jedan na drugi. Ubrzo je središnji motiv ubojstva Laure Palmer pao u drugi plan prepuštajući mjesto fascinaciji svime – od metafizičkog zla, preko šlagera do kave.
Autori s izraženim osjećajem za bizarno često zaborave na empatiju prema likovima i gledateljima, no to s Lynchevim stvaralaštvom nije slučaj. Njegovi filmovi puni su prihvaćanja ljudskih ekscentričnosti i mana, a neobjašnjivi misteriji sudaraju se s banalnim svakodnevnim rutinama.
U njegovim rukama arhetipovi se polako rastvaraju, odajući namjerne pukotine u karakterizaciji daleko zanimljivije od površinskih klišeja kojima ih se može opisati u sinopsisima. U "Twin Peaksu" likovi su artificijelni i pretjerani, no ne i karikaturalni. Lynch preuzima povišeni, agresivni melodramatski patos iz dnevnih sapunica, ali ga odbija uklopiti u ekonomičnu, predvidljivu narativnu strukturu koja se obično veže za istu.
Los Angeles kao mitološki krajolik ispunjen skrivenim značenjima
Slično kao i melodrama, i nostalgija je čest predmet lynchovske dekonstrukcije. No za razliku od radova generacijski mu bliskih redatelja poput Stevena Spielberga ili Georgea Lucasa, za Lyncha nostalgija nije ni topla ni utješna.
Pokojni kulturni kritičar i filozof Mark Fisher ustvrdio je kako je Lynchov rad "progonjen" prošlošću, kako u smislu filmske povijesti, tako i šire kulturne memorije. Relevantna je pritom i njegova razlika između "čudnog" i "jezivog".
Čudno, prema Fisheru, uključuje osjećaj neobičnog, gdje poznato postaje strano. S druge strane, jezivo uključuje osjećaj odsutnosti ili praznine. Ovo je evidentno u "Lost Highway", gdje se čini da se stvarnost protagonista raspada u niz nepovezanih i dislociranih iskustava. Fisher također istražuje koncept mitološke topografije u Lynchovoj neformalnoj Los Angeles trilogiji ("Lost Highway", "Mulholland Drive" i "Inland Empire") sugerirajući da Lynchov prikaz Los Angelesa nije samo fizički prostor, već mitološki krajolik ispunjen skrivenim značenjima i simboličkim referencama.
Ova mitološka topografija odražava složenu i često kontradiktornu prirodu samog grada, kao i šire kulturne tjeskobe i želje.
Jedinstveni pristup zvuku i glazbi
K tome, u filmovima poput "Lost Highway" iz 1997. i "Mulholland Drivea" iz 2001. doslovno mijenja identitete likova usred radnje uzdajući se u dobru volju gledatelja da se prepusti atmosferi i unutarnjoj logici lišenoj konvencionalne strukture. Uostalom u jednom od svojih brojnih aforizama Lynch je izjavio da ne vidi zašto bi filmovi morali imati smisla ako život nema.
No, unatoč takvim duhovitim simplifikacijama vlastitog rada otvorenost njegova pripovjednog stila privukla je brojna tumačenja njegovih radova. "Mulholland Drive" je tako, primjerice, izazvao brojne interpretacije. Jedna od uobičajenih teorija ona je koja vidi film kao kritiku Hollywooda i destruktivne prirode slave. Druga je interpretacija da je film prikaz rascijepljenog uma, s prvim dijelom filma kao snom, a drugim dijelom kao javom.
Ono što je pomoglo definirati Lynchov prepoznatljivi filmski stil jest njegov jedinstveni pristup zvuku i glazbi. Započevši umjetnički rad slikarstvom, tijekom života David Lynch bavio se raznim oblicima vizualnog stvaralaštva, no smatrao je film "50/50" medijem, ravnopravno raspodijeljenim između slike i zvuka.
Premda se u kasnijoj fazi karijere posvetio glazbi, i na autorskom planu njegov najveći doprinos ostaje nepogrešiv osjećaj za selekciju i kuriranje kojim je barem podjednako utjecao na glazbeni koliko i filmski svijet.
Besmrtni soundtrack za "Twin Peaks"
U suradnji sa skladateljem Angelom Balamentijem kreirao je besmrtni soundtrack za "Twin Peaks", te tako stvorio mješavinu nepatvorene sentimentalnosti i eterične atmosferičnosti koja bi se mogla smatrati žanrom za sebe. Julee Cruise, pjevačica i glumica, također je bila važna suradnica. Njezine su je evokativne izvedbe pjesama poput "Falling", "Into the Night" i "Mysteries of Love" učinile sinonimom za Lynchovu estetiku.
Poveliki popis izvođača na soundtracku gorespomenute "The Return" pak svjedoči o važnosti njegova utjecaja za brojne generacije izvođača. Glazba u njegovim radovima igra integralnu ulogu, služeći kao mnogo više od običnog pozadinskog elementa. Često djeluje kao lik sam po sebi, oblikujući narativ, kao i emocionalna iskustva likova i publike, dok su popularni šlageri poput "Blue Velvet" Bobbyja Vintona i "In Dreams" Roya Orbisona korišteni za postizanje oštrog kontrasta sa zbivanjima na ekranu.
Jedinstvena vizija i spremnost na pomicanje granica konvencionalnog pripovijedanja učinili su Davida Lyncha kultnom figurom čiji će rad nastaviti inspirirati generacije audiovizualnih umjetnika i njihove publike, no da se vratimo na početak teksta – njegova vjerojatno najveća zasluga jest što se potrudio pretočiti snove u sliku i zvuk.
Daleko od toga da je bio prvi bilo u audio ili vizualnom mediju koji se bavio oniričkim, nadrealnim ili naprosto neobjašnjivim, no rijetko je tko prije njega uspio toliko prirodno i bez ustručavanja spojiti ta dva aspekta u jedinstvenoj, neodvojivoj snolikoj logici. Razumljivo je stoga da će njegov rad i dalje nastaviti privlačiti bezbrojne analize iz ove ili one perspektive, no naposljetku snovi, baš kao ni život, nemaju logiku.