Posjetili smo izvedbu forum teatra Iza osmijeha u organizaciji KolekTIRV-a. Forum teatar jedna je od vrsta kazališta potlačenih, revolucionarne kazališne metode koju je 1970-ih razvio brazilski kazališni redatelj Augusto Boal. Prema toj metodi kazalište je medij za promicanje političke i društvene promjene koja se postiže davanjem djelatne moći publici.

U izvedbama kazališta potlačenih publika prestaje biti samo pasivni promatrač koji reproducira ulogu potlačenog, primatelja značenja vladajuće klase. Nema priliku biti interpasivna i samo delegirati glumcima moć da razmišljaju i djeluju za njih, već se sama mora angažirati i sudjelovati u razrješenju sukoba. Na taj se način gledatelji oslobađaju, razmišljaju i djeluju za sebe, postajući spect-actors koji su pozvani da promišljaju i mijenjaju stvarnost.

"Proba za revoluciju"

U formatu forum teatra to znači da se na pozornici izvodi nekoliko jednostavnih scena u kojima se prikazuje određena situacija opresije. Publika onda ima pravo zaustaviti radnju i pridonijeti pozitivnom razrješenju situacije za potlačenog. Tako kazalište postaje "proba za revoluciju" - potiče gledatelje na promjenu dajući im siguran prostor i alate da vježbaju podršku koju onda mogu primijeniti i u stvarnom kontekstu.

Format forum teatra lijepo je poslužio KolekTIRV-u da problematizira temu mentalnog zdravlja. Udruga je postavila tri scene s pet glumaca koje predstavljaju iskustva koja su se nekima od njih zbilja dogodila, a o kojima se razgovaralo na pripremnim radionicama. U prvoj sceni djevojka dolazi s prijateljicom u policijsku postaju prijaviti seksualno nasilje gdje susreće neugodnog višeg inspektora, u drugoj svjedočimo seksualnom uznemiravanju u klubu, dok u trećoj gledamo nasilje u partnerskom odnosu.

Koncept su pojasnili moderatori, psiholog Mateo Popov i redatelj Espi Tomičić: svaka scena ima opresora, potlačenog i tri neutralne osobe koje ne doprinose razrješenju. Zadatak je publike ponovno postaviti scenu i u trenutku kad žele nešto promijeniti, viknuti stop, doći na pozornicu i odigrati ulogu nekog od neutralnog na način koji će više pomoći žrtvi.

Scene su bile zaista poticajne i čak ih je i introvertima koji se groze participativnih kazališta poput potpisnice ovih redova bilo nemoguće samo promatrati.

Dovoljno je biti ta jedna osoba koja odbija okrenuti glavu

Sjajno su odglumljene, proizvode tjeskobu i čine očitim koliko malena intervencija može promijeniti stanje. Jednako su sjajno improvizirane - u malim varijacijama pri novim postavljanjima i suradnji s publikom na sceni.

Rješenja je bilo dosta, pa su se dvije scene čak postavljale više puta, a varirala su od indirektnijih, poput stvaranja štita oko djevojke koja doživljava zlostavljanje u klubu kako bi se olakšala njezina evakuacija, do otvorene konfrontacije s opresorom koja je, primjerice, u istom scenariju značila sukob sa zlostavljačem i uključivanje zaštitara.

O rješenjima se i porazgovaralo kako bi se prokomentiralo bi li doprinijela ugodi žrtve i jesu li na konstruktivan način pristupila problemu.

U konačnici, publika je u izvedbama svakako imala prilike osjetiti da je dovoljno biti ta jedna osoba koja odbija samo okrenuti pogled na drugu stranu da se popravi pozicija potlačenih. Vjerujem da se itekako mogla osjetila inspiriranom za promjenu i vidjeti koji bi im pristup od uprizorenih pritom najviše odgovarao.

* Tekst je dio programskog sadržaja financiranog potporom male vrijednosti Grada Zagreba.