Ponovni dolazak Joan Baez u Zagreb nije samo podsjetnik na mirovne proteste, socijalne pokrete i kulturu 60-ih nego i mogući poticaj za hvatanje ukoštac s današnjim svjetskim problemima. Tvornica je, vjerojatno i zbog preseljenja koncerta s Gradeca, bila krcata sredovječnom publikom koja je studentske klupe ostavila još 70-ih ili ranih 80-ih, no Joan Bćz uspjela je održati intimni nastup s nizom dobro poznatih pjesama, svojih ali i onih dragih joj autora.

Iako ikona folk-glazbe, pop-kulture 60-ih, mirovnih pokreta i nenasilne borbe za ljudska i socijalna prava, zbog čega je bila i u zatvoru, još vjeruje u ideju kako je pjesmom moguće mijenjati svijet. Njezin je nastup bio poput nostalgične šetnje 60-ima i 70-ima, s podsjećanjem na njezin prvi nastup na Newport Folk Festivalu 1959., Woodstocku 1969., prijateljevanje i ljubovanje s Dylanom, upoznavanje Johnnyja Casha i na druge događaje iz 50 godina duge karijere.

Sve to zrcalilo se u pjesmama poput Dylanovih "With God On Our Side" i "Love Is Just A Four-Letter Word" (u kojoj ga je i duhovito imitirala) ili njemu posvećene "Diamonds &Rust", "Long Black Veil" koju je naučila od Casha, gospel-pjesama poput "The Old Gospel Ship" iz portfelja Carter Family i "Sing Low Sweet Chariot" te niza drugih skladbi. Publika je tražila i "Simple Twist Of Fate" i "The Night They Drove Old Dixie Down", a Joan je predstavila i pjesme s novog albuma "The Day After Tomorrow" i "God Is God" Stevea Earlea.

Njezin vibrato-sopran i danas je, unatoč polustoljetnoj uporabi, lijep instrument čija vlasnica odavno zna kako ga koristiti u country&western i folk pjesmama kojima odašilje političke poruke i iskazuje socijalni angažman protiv društvene nepravde, zatiranja ljudskih prava, rata, smrtne kazne i drugih društvenih zala. Folk-glazba ponovno je sve više u modi, a jedan od vrhunaca doista lijepog nastupa koji je izvela što sama, što uz pratnju minimalističkog, izvrsnog folk-trija bio je i Earleov klasik "Christmas In Washington" o zazivanju Woodyja Guthrieja kao duhovnog oca folk-glazbenika, ali i simbola pravedne Amerike, kakve danas više nema.



Doduše, kandidatura Baracka Obame, kao pripadnika afro-američke populacije, za predsjednika Amerike još donedavno bila je nezamisliva, a sada je Baez bila u prilici javno poduprijeti  njegovu kandidaturu, što je i učinila, baš kao i Dylan koji je u Varaždinu nastupio prije mjesec dana. Ljudska prava, općenito, na višem su stupnju nego početkom 60-ih, i u Americi, i u svijetu, no Joan Baez je u Zagrebu nastupila u vrijeme u kojem cijene nafte i hrane skaču u nebo, pomahnitali neoliberalni kapitalizam i konzumerizam "žderu" i ljudsku psihu i zemaljske resurse, globalno zatopljenje prijeti kataklizmom, a ratovi za kontrolu nafte poprimaju obrise planetarnih vjerskih sukoba, o čemu je progovorila i u Waitsovoj skladbi "The Day After Tomorrow".

Svijet u ljeto 2008. kao da izgleda groznije nego prije 45 godina kad je Joan Baez ljubovala s Dylanom i kao zvijezda folk-glazbe marširala na Washington s Martinom Lutherom Kingom ili nakon Woodstocka kao trodnevnog sna o miru i ljubavi hippie generacije ili sredinom 70-ih kad je Vijetnamski rat napokon završio, a ona objavila najprodavaniji album "Diamonds&Rust" ili potkraj 80-ih kad je u češkoj nastupila u osvit Baršunaste revolucije. Joan Baez ostala je na toj liniji, vjerna svojim socijalnim načelima i političkim idejama, a iako se i ona i Steve Earle u toj borbi vjerojatno osjećaju sve usamljeniji, nadu i pjesme nitko im ne može oduzeti.