Njima je 70, 80, 90 godina, lezbijke su i gejevi u vezama ili traže ljubav. Riječ je o ljudima koji su stali pred kameru Sébastiena Lifshitza u dokumentarcu "Les Invisibles".

Ideja za film ponikla je iz kolekcije starih amaterskih fotografija iz razdoblja od 1900-ih do 1970-ih godina. "Službena povijest homoseksualnosti uvijek je podrazumijevala da su ti ljudi bili žrtve jer su se uz njihove živote povezivali patnja, borba, gubici, samoubojstva i slično", kazao je Lifshitz.

Jesu li bili sretni unatoč nevidljivosti?

"Pronašavši ove fotografije, primijetio sam da parovi izgledaju sretno i djeluju nevjerojatno slobodno. Pomislio sam kako je to suludo s obzirom na sve što nam je rečeno", dodao je.

Razmišljao je i kako su ti ljudi svoje fotografije morali odnijeti na razvijanje, pa je pretpostavio da su bili voljni otkriti se, makar samo i zaposlenicima u fotolaboratoriju. "Les Invisibles" je nastao baš iz tih njegovih propitivanja. "Krenuo sam od pretpostavke da je velika većina tih gejeva i lezbijki uspjela stvoriti koliko-toliko slobodan život u postojećim okolnostima te u odnosu na njihovo okruženje, obitelj, posao i društvo u cijelosti", objasnio je.

Zato je okupio svoje starije sugrađane i pitao ih kako im je bilo živjeti u to doba: je li bilo bolno i komplicirano zbog njihova seksualnog identiteta?

Gej brakovi prije gej brakova

Neke od fotografija prikazuju lezbijska vjenčanja. Premda ti brakovi nisu imali nikakvu zakonsku podlogu, očito je da su te žene imale potrebu upriličiti ceremonije u nazočnosti svojih obitelji kako bi na neki način svoju ljubav formalizirale i pokazale je javno.

Film je nastao upravo u vrijeme kad se Francuska priprema za ozakonjenje istospolnih brakova, a materijali koje je prikupio Lifshitz jedinstveno su svjedočanstvo da je gej populacija oduvijek željela biti ravnopravna, samo suvremena društva, za razliku od vremena prije nekoliko desetljeća, postaju svjesnija nejednakosti.

Galeriju starih fotografija koje su nadahnule dokumentarac možete pogledati ovdje.