Razmišljala sam bih li ovog petka preporučila neki novi bend ali kako je Justin Timberlake izdao svoj vjerojatno najiščekivaniji uradak dosad, ne možemo ga ignorirati.

Kad je prije 11 godina napustio "Nsync", ja sam mislila da će brzo biti zaboravljen. Ali iz boy-benda uspješno se razvio u pop-princa. I sad, nakon gotovo sedam godina glazbene tišine zamalo mu se dogodio super album.

Ne znam za vas, ali moje očekivanje da napravi dobar dancefloor album je ostalo neispunjeno. Posve malo tog "štiha" ima u "Body count". Sedam pjesama na albumu traje i duže od sedam minuta, a to je previše čak i od njega.

Kao umjerena ljubiteljica r'n'b/soul fuzije ali obožavateljica Sinatra stila koji Justin trenutno njeguje, na prvo slušanje albuma moja reakcija je bila: dosadno. Justin je dovoljno cijenjen i talentiran da se više ne mora dokazivati i napravio je album kakav je valjda oduvijek htio.

Mogao je snimiti album krcat komercijalnim hitovima ali umjesto toga napravio je album po vlastitom guštu. Iako, nakon toliko vremena, ja sam očekivala barem neke nadahnutije tekstove. Nadala sam i nečem sličnijem "Cry me a river", koja je odlična, no njezina se skromna kopija samo sakrila u "Tunnel visionu".

Izdvojila bih "Strawberry Bubblegum" koji traje osam minuta, ali zadnje tri možete slobodno zanemariti jer riječ je samo o predugom fade-outu. Isto vrijedi i za "Mirrors". Stvar koju ću zasigurno preskočiti jest "Spaceship coupe". Ali ću više puta pogledati spot za "Suit & Tie" jer je više nego odličan.