Davne 1962. Charles Bradley sa svojom je sestrom otišao na koncert Jamesa Browna i bio toliko fasciniran da je počeo vježbati njegove pokrete i proučavati njegovu glazbu. S 14 godina je pobjegao od kuće zbog siromaštva, a dvije godine je živio na ulici.

Našao je posao u jednom baru i 20 godina je doslovno radio sve i svašta. I tako je pola života proveo kao beskućnik, a 2012. se snimao dokumentarac "Soul of America"  i tu je dobio ulogu. Kad se filmska ekipa prvi put srela s njim , Charles je bio polupismen i životario je.

Dok je čekao glazbeni uspjeh koji nikako da se desi, proživio je siromaštvo, prebolio tešku bolest i gotovo svjedočio ubojstvu vlastitog brata. Majka mu je bila invalid i brinuo se za nju izdržavajući ih oboje nastupanjem u lokalnim klubovima – imitirao je Jamesa Browna, pod umjetničkim imenom "Black Velvet" i kao takvoga ga je otkrio Gabriel Roth iz Daptone Recordsa.

Ostalo je povijest: godine 2011. Bradley je, u 63. godini života, snimio svoj prvi album, "No Time For Dreaming".

Njegov novi uradak naslovljen s "Victim of Love" malo je vedriji od prethodnika. Ono što Bradleya čini privlačnim jest njegova otvorenost prema slušateljima. U svakoj pjesmi otvara dušu i stavlja je pred vas.

U "No time for dreaming" se posebno osjeća njegova bol i želja da shvati zašto se stvari trebaju promijeniti. Zbog njegove strasti i slabosti, ljubav je prirodna tema, a možda i jedina tema za Bradleyev album. Imamo lagane vatrice poput "Let love stand a chance" i "Crying in the chapel", ali i funky ritmova poput "Love bug blues" i "Confusion". "You put the flame on me" je "i šarmantna pjesma koja budi ugodne osjećaje, a posve sam sigurna kako će baš ta stvar jednog dana zasvirati na nekoj hrvatskoj gej svadbi.

Na ovom albumu sve zvuči dobro, strastveno i ne treba ništa ni znati o Victim of love, osim da je to drugi album Charlesa Bradleya. Veliki element je njegova osobna priča, daje onu pozitivnu snagu. Ovo je istinski soul album iz kojeg emocije doslovno cure i baš zato vas neće razočarati.