Osamnaesti Bossov album kolekcija je svega i svačega što je radio i obrađivao od 2002. godine. Neke stare stvari upakirane su u nove aranžmane... ima tu svega.

Inače, pjesma "High hopes" po kojoj je ovaj album Brucea Springsteena dobio ime, prvi je put snimljena 1995. i bila je dio DVD-a o njegovu pratećem bandu , E Street Band, a originalno su je izvodili Havalinasi. Za ovaj album "High hopes" zvuči daleko bogatije, a Springsteenov bariton uklapa se daleko harmoničnije nego devedesetih.

Album zatvara još jednom obradom, "Dream baby dream" njujorškoga punk-banda Suicide koji su se pojavili i na njegovoj turneji "Devils & Dust". Posebnu pažnju privlači "American skin" koju je Springsteen napisao 2000. Pjesma je nadahnuta nemilim događajem kad je Amadou Diallo, nenaoružani Afroamerikanac, upucan 19 puta jer su četvorica njujorških policajaca mislili da je njegov novčanik zapravo pištolj.

Pjesma je izazvala kontroverze jer u njoj Springsteen sagledava događaj iz perspektive policajaca i imigranata koji su u to vrijeme živjeli u strahu. Tadašnji gradonačelnik New Yorka, Rudy Giuliani i glavni zapovjednik policije osudili su i pjesmu i Springsteena. Posebno ga je osudila policijska biskupija, nazvavši ga smećem i pederčinom. The Boss nije uzvraćao. U to vrijeme nije davao nikakve izjave, a tek godinu dana kasnije kratko je prokomentirao da "American skin" nije antipolicijska pjesma i da mu nije bilo svejedno kad ju je izveo u Madison Square Gardenu.

"High hopes" nije ono najbolje što možemo očekivati od The Bossa. Osobno me odbija činjenica da su to prikupljeni materijali sa koncerata, stvari koje je pjevao na turnejama a nikad nisu bile snimane u studiju... ali svejedno, ima odličnog materijala. Osim "American skin" tu je "Hunter of invisible game", nježna, mid-tempo balada puna biblijskih slika. "Frankie fell in love" zabavna je stvar s blagim okusom countryja, a "Just like fire would" zgodna je obrada australskoga punk-banda The Saints.

Njegovi "friškiji", da ne kažem zeleni, fanovi sigurno će pasti na "American skin". Oni stariji reći će da im prodaje ostatke s prijašnjih albuma, ali se osjeti ona njegova poznata koncertna energija jer je dobar dio materijala izvorno nastao na turnejama. Uostalom, ne treba svaki album biti remek-djelo, pa tako nije ni ovaj, ali ne treba ni zato biti proglašen lošim. Samo drugačijim.

I sâm Springsteen je "High hopes" nazvao "anomalijom". Još 1998. je izdao četverostruki CD "Tracks", kolekciju pjesama koje nisu izišle na starim albumima i tako pokazao da se to ne događa zato jer su te pjesme loše, nego da ima stvari koje jednostavno moraju čekati svoje vrijeme.