
- Autor/ica Suzana Arslani
-
Objavljeno: 18 kolovoza 2015

Kroz posao sam upoznala mnoge zanimljive ljude iz raznih profesionalnih i životnih sredina. Arsen je sigurno najposebniji.
Prvi susret s njim i Gabi Novak je bio u Zadru dok sam još tamo radila i živjela. Njih dvoje su imali zajednički koncert u Kazališnoj kući. Sestra i ja smo došle u backstage napraviti s njima intervju prije nastupa. Nije tu bilo nikakve drame ili prenemaganja. Iz iskustva smo znale da sugovornici češće vole dati izjave nakon što odrade svoj dio posla. Dogovor s Arsenom i Gabi bio je vrlo jednostavan:
"Želite nakon nastupa?"
"Ma svejedno, samo vi dođite!"
Sjedili smo više od pola sata zajedno, pričali o raznim sitnicama. Bilo je nešto posebno u tome. Pričali smo svi četvero kao da se znamo godinama, a dugo se nismo vidjeli pa pretresamo sve i svašta kako kome pada na pamet. U tih pola sata se moglo iščitati i koliko su njih dvoje bliski i da su zapravo jedno drugomu kao dio tijela.
"Nakon što smo oboje ostali sami i rastavljeni od prijašnjih partnera, postali smo ljubavnici, pa zatim roditelji našeg Matije, a mjesec dana nakon njegova rođenja i supružnici. Između nas se nikada nije dogodio nekakav ‘grom’, sve se odvijalo polako. Mislim da mi je Gabi jednostavno bila 'namrijeta' ", prepričao je jednom prilikom Arsen njihovo poznanstvo i vezu, a zatim i brak.
Ostale smo i na koncertu jer to putovanje se ne propušta.
Nakon više godina, u Zagrebu, opet poslom, na jednom od zagrebačkih događanja došao je i Arsen. Sjeo je za jedan stol i zapalio cigaretu. Okrenula sam kameru prema njemu, nisam mu se htjela previše približavati, a on je rekao:
"Ček, ček, mala, ne možeš me snimati"
Ja sam se ispričala i okrenula, a on će opet:
"Nisam mislio da odeš, mislio sam da me pitaš"
"Mogu li snimiti par kadrova dok ste tu?"
"Naravno. Ma nisam se ja na tebe naljutio. Ti si mi nekako simpatična. Nego ima ovih koji samo dođu, viknu 'Arsene, vamo!', ja pogledam, a onda oni samo škljocaju. Hoćeš da nešto radim?"
"Ma ne treba, samo sjedite, listajte tu novinu ispred vas… Ne trebate ništa posebno raditi. Ja sam gotova za deset sekundi. Evo gotovo, hvala vam!"
"Hvala tebi. Ti si prva koja nije rekla 'Arsene, vamo!' ".
Sretala sam ga kasnije još, ali ta dva, jedan kraći, jedan duži susret, upamtila sam i pamtit ću do kraja života.
Pisao je Arsen za sebe, prijatelje i one koje nije poznavao, a dolazili su mu po stih kakav je samo on znao napisati. Nije jednostavno pričati niti pisati o takvom velikanu koji je iza sebe ostavio neprocjenjivo blago i ljepotu. Nije jednostavno ni reći koje su njegove pjesme najljepše, jer ih je puno ostavio. I hvala mu na tome.
"Kantautorski je put staza usamljenika koja se ne da oponašati. Njime kročite sami, ne slijede vas ushićene mase i malo je vjerojatno da ćete na toj stazi ili, ako hoćete, stranputici, sresti glazbenike koji rade pjesme za širu potrošnju. Oni se obraćaju drugoj vrsti publike. Svatko od nas radi za one do kojih to dospijeva. Ovo što ja radim dospijeva do manjeg broja ljudi nego što dospijevaju oni što danas repaju ili rade neke druge stvari. I to je divno. Neka procvjeta tisuću cvjetova, neka svatko radi svoje, u tome je ljepota", rekao je Dedić.
Sva ljepota glazbe je u ovome što je Arsen izjavio. I doista, on nije radio za široke mase i veliku publiku, a ipak mase su ga voljele i slušale. Čudna je bila ta nit koja ga je vezala s publikom. Njegovi koncerti su bili puni, a radio je za mali krug ljudi. Njegovi albumi su prodavani u nadprosječnoj nakladi, a nije radio za široke mase. Nije bio gladan i žedan medijske pažnje. Nije patio za tim. To je bio Arsen.
Arsen je mnogima obilježio mladost, nekima i starost, a nekima uz to dvoje i djetinjstvo. Pisao je puno za djecu, za dječje filmove. Vlak u snijegu, Jelenko… Kao klinka sam pjevušila: "Kad bi svi ljudi na svijetu…". Privilegija mi je imati Arsena uz sebe već tako rano.
Savršeno je spojio svoja dva talenta, poeziju i glazbu. Njegove zbirke pjesama i njegovi albumi su ispričali milijune priča, po jednu za svakog od nas.
Namjerno ne želim spominjati njegove zadnje dane i bolest. Čak rastužuje činjenica da većina tekstova danas o njemu počinje s informacijom da je prije dva tjedna primljen na intenzivnu njegu. To ne bi smjela biti prva asocijacija na Arsena. Treba ga se i mora pamtiti po njegovoj glazbi. Ostat će sigurno jedan od najvažnijih skladatelja i kantautora. Duga je i bogata njegova karijera, ispunjena brojnih suradnjama, s domaćih i stranim glazbenicima. Umjetnik kojem roditelji nisu mogli priuštiti pijanino, pa su prodali svinju i kupili mu flautu.
Nema smisla pisati o broju njegovih albuma i nastupa. Brojke su samo statistički podaci. Dao je puno više od brojeva, cijelog sebe u sve što je radio. Hvala ti Arsene na poeziji, pjevanju i glazbi.