Talentirana američka pjevačica, glumica, producentica i model Janelle Monàe prije nekoliko je dana izdala svoj treći album "Dirty Computer". Nakon simpatičnih afrofuturističkih narativa na prethodnim dvama albumima, "Dirty Computer" donosi razočaravajuć pomak prema srednjostrujaškim rješenjima, tekstualno je plitak i neukusan, a glazbeno prilično slab.

Široj javnosti Janelle Monàe najvjerojatnije je poznata po gostovanju na pjesmi "We Are Young" grupe .fun. "I'm the random minor note you hear in major songs", poručuje Monàe u "I Like That", singlu s novog albuma "Dirty Computer", aludirajući na to koliko joj je teško izboriti se za mjesto u eliti popularne glazbe kao queer ženi crne rase. Doista, na dosadašnjim je izdanjima Monàe nudila daleko promišljenije i intrigantnije ideje negoli većina njezinih kolegica.

Na debitantskom je EP-u "Metropolis: Suite I (The Chase)" započela afrofuturistički narativ o borkinji za ljudska prava, androidu imena Cindi Mayweather koji je 2010. godine prerastao u njezin prvi, konceptualni album "The ArchAndroid". Afrofuturizam je pokret koji u umjetnosti postoji još od 19. stoljeća kad su afroamerički aktivisti pisali prve spekulativne fikcije o budućnosti afričke dijaspore, no pravi zamah dobiva 1960-ih.

Radi se, najbanalnije opisano, o afroameričkoj znanstvenoj fantastici, o zamišljanju bolje budućnosti za afričku dijasporu potpomognute tehnologijom koja bi se ipak prisjećala predaka i nastojala spajati tehnologiju i afričku spiritualnost i mudrost s ciljem mijenjanja sadašnjosti. Prisutan je u svim medijima, a njegovo prvo veliko ime u glazbi jest avangardni jazzer Sun Ra.

Bolja budućnost dolazi plesom

Ovisno o tome koliko se široko definicija shvati, afrofuturistima se mogu smatrati i Jimi Hendrix i Michael Jackson, no najvažnije su figure ipak George Clinton, Lee "Scratch" Perry, Public Enemy, a od mlađe generacije OutKast, Erykah Badu i Janelle Monàe. Monàe se u afrofuturistički pokret ubraja narativom koji spaja tehnologiju i nastojanje za oslobođenjem. The Archandroid, Cindi Mayweather pripadnica je zajednice androida koja je prisiljena bježati jer je lovci na glave, The Droid Control, žele zatvoriti zbog toga što se zaljubila u čovjeka, Sir Anthonyja Greenwooda.

Istodobno, Cindi je i vođa pokreta za oslobođenje androida koji su zamišljeni kao metafora za sve diskriminirane skupine – od Afroamerikanaca, preko žena do LGBT populacije. "The ArchAndroid" izniman je kolaž različitih glazbenih stilova – od r'n'b-a, rocka, jazza, soula preko komada nalik brojevima u mjuziklima i međuigrama klasične glazbe do folka i elektronike.

Sljedeći album "The Electric Lady" nastavio je priču o Cindi, ali na poprilično razvodnjen način. Doznajemo, tako, da se Cindi vraća u zajednicu androida kako bi im prenijela poruku nade i slobode koje se postižu – plesom i partijanjem. Svoje optimistične poruke šalje preko androidske radiopostaje WDRD. Kratki skitovi s DJ Crash Crashom i pozivima slušatelja ujedno su i najuzbudljiviji dio "The Electric Lady", albuma toliko razvučenog da slušatelj počne sumnjati dođe li mu uopće kraj.

Dakako, duljina albuma sredstvo je kojim se većina pop glazbenika koristi kako bi postigla privid da su im albumi veoma slušani otkad su se promijenili propisi pa je 1500 streamanih pjesama proglašeno ekvivalentom jednom prodanom albumu.

No, zbog stilskog kanibalizma Janelle Monàe, zbog spajanja citata različitih žanrova koje su godine vrtnje u eteru isprale od svake emocije, album je dodatno zamoran. Skitovi, pak, otkrivaju temeljnu misao njezine afrofuturističke koncepcije – svaka politička akcija, pobuna i bijes anakroni su, ostaci retrogradnog mišljenja. Bolja budućnost dolazi plesom.

Nesenzualne seksualne aluzije

Uistinu, razvodnjeni koncept s "The Electric Lady" potpuno je izgubljen na novom albumu "Dirty Computer", kao i persona koju je Monàe brižno gradila od početaka karijere. Na mjestu distanciranog, hladnog androida naglašenog rigidnim crno-bijelim frakovima kojima odaje počast radničkom podrijetlu roditelja, Monàe izdaje svoj daleko najseksualiziraniji album dosad koji je daleko bliži liberalnim pozivima na pluralizam i različitosti negoli ljevičarskoj klasnoj osviještenosti.

K tome, baš kao da je hormonalni adolescent, svaka seksualna aluzija na albumu strahovito je infantilna i vulgarna, a njezina izvedba nije nimalo senzualna.

Monàe je izvrsno iskoristila i prezir koji je javnost odjednom uputila Kanyeu Westu nakon što je iskazao potporu Donaldu Trumpu i na Twitteru objavio fotografije na kojima nosi kapu s natpisom "Make America Great Again". Monàe je izjavila da vjeruje u slobodu mišljenja, ali ne ako je ukorijenjena u potlačivanju i radi protiv potlačenih.

"Ako tvoju slobodu mišljenja oni koji potlačuju koriste kao gorivo za nastavak opresije crnačkog stanovništva, manjina, onda je to sranje i nije ok", poručila je Monàe. No, pravu je salvu reakcija izazvalo njezino "autanje". Prigodno, dan prije izlaska svog albuma javnosti je poručila ono što je oduvijek očigledno – Janelle Monàe je "free-ass" queer žena koja voli i muškarce i žene te se najviše poistovjećuje s opisom panseksualnosti.

Internet je, dakako, eksplodirao od oduševljenja njezinim komentarom, iako je od početka karijere u mnogim pjesmama aludirala na to da je privlače oba spola. Nitko se, pak, nije zapitao o etičkim problemima ovakve marketizacije vlastite seksualnosti koja od osobine za koju u nekim dijelovima svijeta čovjek još može biti smaknut i za koju se posvuda još uvijek itekako treba boriti stvara zabavnu robu koju se može odjenuti i skinuti po želji.

Tekstovi koji bi trebali biti provokativni postaju pomalo infantilni

Monàe je predstavila "Dirty Computer" kao svoj najintimniji album na kojem pokazuje da nije tek bešćutan robot, album na kojem se napokon otvara, no sve je to tek vješta medijska manipulacija za promidžbu glazbeno najlošijeg, a tematski konvencionalnog i neukusnog albuma.

Narativ "Dirty Computera" opisuje ljude kao računala u kojima se mali zastoji, krahovi u sustavu poimaju kao različitost – biti pogrešne rase, spola ili seksualnosti znači imati glitch u svom sustavu. Monàe zato nemilosrdno bičuje temu različitosti bjesomučno nastojeći aludirati na to da je privlače oba spola i da je to sasvim u redu. No, ako to poručuje gotovo svaka pjesma, očito je da je težište albuma stavljeno upravo na tobožnju senzaciju koju bi njezino seksualno oslobođenje trebalo donijeti.

No, kao pravi rigidni android koji tek otkriva intimnost, seksualni motivi ocrtani su toliko očigledno da zaista na trenutke prelaze u vulgarnost.

Od katastrofalno lošeg pokušaja igre riječima u "Screwed" ("Wanna get screwed on a holiday/Wanna get screwed in a matinee/Wanna get screwed at a festival/Wanna get screwed like an animal"), preko razočaravajućeg dueta s Grimes "Pynk" ("Pink, like your fingers in my… maybe/Pynk, like your tongue going round… baby") do još jedne klišejizirane suradnje s Pharrellom Williamsom na "I Got the Juice" ("Got juice for all my lovers, got juice for all my wives (hey!)/My juice is my religion, got juice between my thighs (hey!)"), tekstovi koji bi trebali biti provokativni postaju pomalo infantilni i ne uspijevaju svojom provokacijom prikriti činjenicu da je s glazbene strane "Dirty Computer" uvjerljivo najslabiji Monàein album.

Više nego prethodnici oslonjen je na moderni pop, ali i na trap zvuk, uz dobro poznate funk rock klišeje i r'n'b, soul nasljeđe. Pjesme se doimaju nedorečenima, statičnima, ne postoji snažna energija ili dobra melodija koja privlači. Jedini brojevi koji jedva da odskaču od prosjeka jesu zabavni funk rock kolaž "Take a Byte" i epska balada "Don't Judge Me".

Bez stvarne emocije

Da se Monàe bacila u pop/trap vode, dokazuje i ideološka baza albuma. Od eteričnog seksa u zemlji Mushrooms & Roses koja baca u nirvanu na "The ArchAndroid" preko (tobože) subverzivnog androidskog plesa na "The Electric Lady", Monàe se na "Dirty Computer" približava svim stereotipima koje kod izvođača poput Futurea, Migosa, The Weeknda slušamo već godinama.

U "Crazy, Classic, Life" kaže, tako: "Young, black, wild and free/Naked on a limousine (Oh-oh, oh-oh, oh-oh, oh-oh) … I just wanna party hard/Sex in the swimming pool (Oh-oh, oh-oh, oh-oh, oh-oh)/I don't need a lot of cash/I just wanna break the rules". Za umjetnicu koja se toliko diči svojom originalnošću i cijeli album naglašava koliko je različita, sve što poručuje, nažalost, zvuči kao nešto što smo mnogo puta dosad čuli, a ni prvi put nije zvučalo osobito inteligentno. Janelle Monàe nije originalna umjetnica. Ona je neprijeporno nadarena kolažistica koja se, slično kao i St. Vincent na prošlogodišnjem albumu simptomatično nazvanom "Masseduction", pogubila u prevelikom oslanjanju na govorkanje o vlastitim seksualnim preferencijama.

"Dirty Computer" ujedno je još jedan uradak koji potvrđuje da afrofuturizam nema budućnosti. Njezin narativ o androidima bio je naivan, no imao je potencijala. Taj je potencijal sad pretvoren u najobičnije bezidejno slavljenje alkohola, tjelesnosti i seksa koje ni po čemu nije osobito novo ni subverzivno. No, zapravo, postoji bitna razlika između partijanja u režiji jednog Futurea i Janelle Monàe. Monàe, koja kao da tek otkriva svijet, u zabavama i seksu pronalazi način oslobođenja i prkošenja društvu.

Kod glazbenika poput Futurea, Migosa, The Weeknda, pak, hvalisanje o skupom šampanjcu i broju žena koje su zaveli prožeto je jezivim osjećajem nihilizma, stravične praznine i besmisla, nesigurnosti i prekarnosti, od koje se bore etanolskim parama i seksističkim inzistiranjem na kvantiteti, a ne kvaliteti emocionalnih, ili seksualnih, odnosa.

Koliko god to žalosno zvučalo, čak i kad ne pjevaju o boli, sav jad i čemer, alkoholizirani Weltschmerz, lako se osjeti u pjesmama navedenih glazbenika. No, i kad nam otkriva ono što smatra najdubljim kutcima sebe, Janelle Monàe ne emitira nikakvu stvarnu emociju s kojom se može povezati te ne postoji dojam da se svijet o kojem pjeva referira i na kakvu stvarnost koju poznajemo.

Janelle Monàe skinula je svoj oklop da bi nas pustila unutra. No, unutra smo pronašli prazno tulumarenje, tinejdžersko kršenje pravila bez pravog razumijevanja zašto, uvjerenje da je obojiti svijet u ružičasto rješenje za ravnopravnost žena. Pronašli smo – ništa. I ako Monàe ne uspije sazreti do sljedećeg izdanja, bit će teško dvaput (ili triput) javnosti zamazati oči i pogođenim marketingom ovako razočaravajuće izdanje upakirati u ružičastu mašnu.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Crolova Petica

Crol.hr koristi kolačiće kako bi se osiguralo bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica. Kako biste saznali više, kliknite na Više informacija, a za nastavak pregleda i korištenja stranica, kliknite na OK
Više informacija Prihvaćam