Mlada čikaška pjevačica Jamila Woods albumom prvijencem "Heavn" za svoju modernu interpretaciju crnačke glazbene tradicije pobrala je hvalu kritike i publike. Na sličnom je tragu i "Legacy! Legacy!", nevjerojatno senzualan i nadahnut jazz r'n'b album duboko uronjen u afroameričko iskustvo.

Jamila Woods jedna je od tek šačice suvremenih r'n'b/hip hop izvođačica koja dosljedno nastavlja tradiciju kako afroameričke glazbe, tako i afroameričke misli i duha, koje su i sami pripadnici "kulture" odavno napustili radi komercijalnog potencijala pop glazbe koja ne podnosi velike ideje. Zajedno s glazbenicama poput NoName ili Tierre Whack, Woods se opire suvremenoj kooptaciji afroameričkog, i, uostalom, svakog identiteta te isporučuje glazbu koja nije instantni hit, ali ima potencijal da postane trajni klasik.

Već je prva pjesma na "Heavn", "VRY BLK", u suradnji sa spomenutom NoName, u kojoj se obračunava s policijskim nasiljem pokazala Woodsine spisateljske talente (Woods je i pjesnikinja s nekoliko objavljenih zbirki). Slično, u "BLK GRL" šalje poruku osnaženja za sve afroameričke žene, nabrajajući sve afroameričke velikanke koje su se borile za slobodu, izbjegavajući popularnu postfeminističku strategiju lociranja oslobođenja u ženskom tijelu.

Na sličnom je tragu i "Legacy! Legacy!", konceptualni album na kojem svaka pjesma nosi ime neke legende afroameričke tradicije i na stanovit način ponovno oživljava neki aspekt njezine osobnosti. Od reiteriranja poruka kultnog eseja "How It Feels to Be Colored Me" Zore Neale Hurston, preko poistovjećivanja s odvojenim životom Fride Kahlo i Diega Rivere do identifikacije sa svemirskim eskapadama jazz pionira Sun Ra, Jamila Woods stvara duboko proživljen album koji pokazuje njezin zavidan eruditizam za crnačku kulturu, ali i unikatni glas koji uspijeva pronaći unatoč ugledanju na izvođače s tako snažnim karizmama.

Njezin visoki, nevjerojatno senzualni jazzy glas iznad gotovo trip hop podloge i tekstovi koji podsjećaju na ropstvo i potrebu borbe za slobodu jedinstvena su pojava u trenutku kad se čini da je "Black Panther" najbolja popularna reprezentacija crnačkog nasljeđa.

Suprotno tome, Woods u fantastičnoj "Muddy" s trip hop beatom i reverbiranim riffom drsko baca rukavicu svim aproprijatorima crnačke kulture odričući im krivnju za bilo kakvu krađu, ali im jasno poručujući tko je u igri najbolji. Topla "Eartha" inspirirana pjevačicom Earthom Kitt zagovara ljubav prema sebi kao preduvjet ljubavi prema drugima, dok vjerojatno najbolja pjesma "Baldwin", nazvana prema afroameričkom gay piscu i aktivistu Jamesu Baldwinu, pokušava shvatiti njegovu poruku o potrebi ljubavi i prema onima koji diskriminiraju.

Uistinu, u pjesmama Woods naglašava važnost čitanja pa, tako, u refrenu "Baldwin" opominje potencijalnog ljubavnog partnera da svi njezini prijatelji čitaju knjige koje on nije pročitao, i to mahom djela afroameričkih velikana poput Toni Morrison ili Cornella Westa, filozofa i danas gorljivog zagovornika Bernieja Sandersa.

Jasno, poruke čitanja i promišljenog odnosa prema vlastitom traumatičnom naslijeđu i više su nego vrline u glazbi Jamile Woods, jedino se može prigovoriti da ne preispituje neke danas prevaziđene elemente tradicije. Primjerice, pjesma "Miles" zadržava topos o maskulinoj i femininoj energiji koji u crnačkoj tradiciji često biva povezan s majkom kao zemljanom figurom esencijalno predodređenom za brigu i njegu, a time majčinstvo.

Moguće je da je ova kritika zasićena zapadnjačkim poststrukturalizmom Judith Butler koja je prije tridesetak godina do kraja demontirala rod, ali pravo očuvanje tradicije ne bi trebalo podrazumijevati samo njezino ponavljanje i glorificiranje, već i aktivan, kritički odnos spram nje bez kojeg se, kako to pojašnjava Baudrillard, tradicija muzejificira i postaje tek roba koju je moguće pozajmiti, što, uostalom, i jest slučaj u današnjoj proždrljivoj kapitalističkoj pop kulturi.

Sve u svemu, Jamila Woods ovim je albumom ponovno trijumfirala i dokazala da u suvremenom r'n'b-u ne postoji izvođačica koja bi vjernije od nje nastavljala tradicije afrofuturistica poput Erykah Badu ili Grace Jones. Istodobno, vjerno nastavljanje za sobom povlači pitanje stvaranja okoštalog arhiva koji izmiče kritici i nastavlja feministički problematičan pogled na "organsku" r'n'b tradiciju, no i uz te zamjerke, nepodnošljiva lakoća Woodsine senzualnosti i poigravanja drugim žanrovima zaslužuje, bez ograde, najtoplije pohvale.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Pin It

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

apvili baner
Crol.hr koristi kolačiće kako bi se osiguralo bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica. Kako biste saznali više, kliknite na Više informacija, a za nastavak pregleda i korištenja stranica, kliknite na OK
Više informacija Prihvaćam