Proglašenjem pobjede Joea Bidena na američkim predsjedničkim izborima nakon višednevnog prebrojavanja glasova nikad izraženije podjele među glasačima dviju najvećih stranaka u SAD-u ne samo da neće nestati, nego će se dodatno produbiti.

Naravno, to ne znači da bi za SAD i ostatak svijeta bilo bolje da je pobijedio Donald Trump. Izbor Bidena je, ako već ne korak u pravom smjeru, onda barem kratki predah u procesu otklizavanja onoga što se često naziva najvećom demokracijom na svijetu, u čistokrvnu autokraciju.

Nakon četiri godine Trumpove vladavine postalo je jasno da njegov izbor nije nikakav “glič u matrici”, kako su ga željeli pokazati brojni liberalni mediji i mainstream Demokratske stranke (koji je, uostalom, i iznjedrio zakašnjelu i usiljenu kandidaturu 78-godišnjeg bivšeg potpredsjednika).

Naprotiv, Trump je logična metastaza neoliberalizma koji je u SAD-u, pa time posljedično i u ostatku svijeta, jačao u dvostranačkom prešutnom suglasju Reaganove, Clintonove, Obamine, a pogotovo u administracijama mlađeg i starijeg Busha.

Točno je da Trump za svog mandata nije pokrenuo nijedan međunarodni sukob, ali...

Trumpovi zagovornici, a i pokoji protivnik, ponosno će istaknuti kako je on prvi američki predsjednik u posljednjih četrdeset godina koji nije pokrenuo nijedan međunarodni sukob. No zato se povukao iz sporazuma s Iranom, najvećeg vanjskopolitičkog postignuća Obamine administracije, Pariškog klimatskog sporazuma te naposljetku Svjetske zdravstvene organizacije.

Izostanak sukoba više je posljedica lude sreće, negoli promišljene vanjske politike. Njegova bizarna bromanca s Kimom Il Unom, prijetnje Kini trgovinskim ratom i zabranama Huaweija i Tik-Toka te posebice napuštanje Kurda, ključnih saveznika u borbi protiv Islamske države u Siriji, pokazuju da je srž njegove naravi i prije formalnog bavljenja politikom bila i ostala hazarderstvo.

Američka desnica je s Trumpom dobila svoju kuglu za razbijanje, nekoga tko je uspio godine i godine rubnih teorija dovesti u mainstream, i to neće tek tako nestati

Zabavno je pogledati što je Trump obećao učiniti, a što je doista učinio. Moglo bi se zaključiti da je očekivano neispunjenim obećanjima o izgradnji zida prema Meksiku i povratku industrijskih radnih mjesta u SAD, Trump iznevjerio očekivanja svoje najtvrdokornije baze iz ruralnih dijelova Amerike.

No mogli smo očekivati da se tako nešto neće dogoditi, i vrlo je vjerojatno da su i najtvrdoglaviji “trumpisti” vrlo brzo prihvatili činjenicu da će tome biti tako. Ono što je Trump doista ispunio puno je važnije. Njegova porezna reforma dodatno je produbila jaz između najbogatijih i najsiromašnijih, a njegovo krunsko postignuće – imenovanje triju konzervativnih sudaca u Vrhovni sud čime je odnos snaga značajno promijenjen u korist konzervativaca – čin je čije će posljedice Amerika pa i svijet osjećati u idućim desetljećima.

Trump je izbore 2016. godine dobio na demoniziranju protivnika

Rezultate izbora, koji su između ostalog povijesni i po najvećoj izlaznosti modernog doba, u velikoj su mjeri odredila dva uzroka: katastrofalno upravljanje Trumpove administracije korona krizom i preveliko oslanjanje na potenciranje kulturalnih ratova. U zemlji koja je u trenutku izbora bilježila čak četvrt milijuna preminulih od Covida-19 to, u osnovi zdravstveno pitanje je, prije svega Trumpovim otporom prema mjerama sprečavanja pandemije, pretvoreno u čisto političko pitanje.

Bidenov tim je to prepoznao i cijelu kampanju bazirao na pandemiji čime su dobili dojam suzdržanosti i ozbiljnosti koji je očigledno došao do velikoga broja glasača raznih demografija i društvenog statusa. Uostalom, kao i u većini ostatka svijeta cijelo pitanje pandemije se toliko ispolitiziralo da se po samom nošenju maske ili izbjegavanju da se to čini moglo pretpostaviti tko za koga glasa.

Cinici bi zaključili da Trump ne bi postao predsjednikom da nije bilo njegove popularnosti zbog “Pripravnika”, a jednako tako možemo zaključiti da Biden ne bi postao predsjednikom da nije bio potpredsjednik Baracka Obame koji je, uostalom, odigrao bitnu ulogu u finišu ove kampanje

Tu dolazimo i do drugog odlučujućeg pitanja. Trump je izbore 2016. godine dobio na demoniziranju protivnika. Ali, umjesto da sad ublaži retoriku i igra na činjenicu da je gospodarstvo formalno dobro stajalo i da se povećao broj radnih mjesta, korona kriza gurnula ga je u još ekstremniji teritorij u kojem uopće više nije nalikovao na predsjednika države, nego na vođu pobune.

Neprekidno pozivanje na “elite”, “duboku državu”, “antifu” i slične krajnje desne tropove izazvalo je naposljetku zasićenje u onih glasača koji nisu povjerovali u Bidenovu umiješanost u poslove s Ukrajinom i Kinom kao što su onomad povjerovali u pokvarenost Hillary Clinton. Razlog za to očigledno nije puke činjenične prirode, jer smo upravo 2016. predsjedničkim izborima u SAD-u i Brexitom ušli u “post-truth” doba.

Biden bi trebao počistiti Trumpov nered, ali to neće primiriti ideološke razlike nacije

Trump, koji je ovoga puta ukupno dobio više glasova nego 2016. uključujući glasove žena, Afroamerikanaca i Latinoamerikanaca, jednostavno je udario u plafon svoje popularnosti koji agresivnom politikom nikako nije mogao pomaknuti.

Puno stvari vezanih uz dolazak Joea Bidena na mjesto predsjednika ostavlja dojam kraja jedne ere, definitivnog kraja Amerike kao centra svjetske moći. Nekoć najmlađi senator postao je u 78. godini najstarijim predsjednikom u povijesti, u bitci koju je kao profesionalni političar vodio protiv poduzetnika i reality zvijezde.

Cinici bi zaključili da Trump ne bi postao predsjednikom da nije bilo njegove popularnosti zbog “Pripravnika”, a jednako tako možemo zaključiti da Biden ne bi postao predsjednikom da nije bio potpredsjednik Baracka Obame koji je, uostalom, odigrao bitnu ulogu u finišu ove kampanje. Na koncu su oba kandidata privilegirani stari bijelci opterećeni optužbama za korupciju i seksualno uznemiravanje.

Trump je logična metastaza neoliberalizma koji je u SAD-u, pa time posljedično i u ostatku svijeta, jačao u dvostranačkom prešutnom suglasju Reaganove, Clintonove, Obamine, a pogotovo u administracijama mlađeg i starijeg Busha

Razlika je u tome što Biden nakon 50 godina karijere i dalje može više-manje uvjerljivo predstavljati simbol stabilnosti, dok je Trumpa proslavila njegova kaotična disruptivnost. Biden sada dolazi kao netko tko bi trebao počistiti njegov nered.

No to neće u potpunosti, a vjerojatno ni u značajnijem postotku, primiriti ideološke razlike nacije. Američka desnica je s Trumpom dobila svoju kuglu za razbijanje, nekoga tko je uspio godine i godine rubnih teorija dovesti u mainstream, i to neće tek tako nestati.

Zašto je važno i tko je potpredsjednik(ca)

Nije u kontekstu poodmakle dobi obaju kandidata nevažno istaknuti da je jednako bitno, ako ne i bitnije, tko se natjecao za mjesto potpredsjednika.

Mike Pence cijelo je vrijeme bio Trumpova veza s evangelikalcima i značajno je utjecao na konzervativni imidž administracije. Ovaj, kako ga neki nazivaju, najmoćniji teokrat SAD-a opasnost je za pitanja poput LGBT sloboda i prava na pobačaj daleko više nego Trump, ako ni zbog čega, onda zbog toga što je on istinski posvećen svojim uvjerenjima.

Kamalu Harris, koja je ostvarila povijesni uspjeh i postala prva žena na tako visokoj poziciji u Bijeloj kući, desni su mediji prozvali (vidi narod.hr) radikalnom ljevičarkom ne zbog njezina pretpostavljenog zalaganja za progresivne stope oporezivanja, besplatno zdravstvo ili školstvo, nego zato jer je jasno i glasno za pravo na izbor.

Ironija se, naravno, krije u činjenici da Harris, senatorica i bivša glavna državna tužiteljica Kalifornije, uopće nije omiljena među tamošnjom afroameričkom populacijom zbog vrlo strogih reformi kaznenog zakona.

Bitka tek počinje

No, to ne sprečava desnicu da dvoje centrista nazivaju komunistima i socijalistima. Ostaje zapitati se što bi se tek dogodilo da je Bernie Sanders doista ušao u predsjedničku utrku i da su u njegovom timu istaknute uloge igrale članice The Squada, progresivne skupine zastupnica u Kongresu poput Alexandrie Ocasio Cortez i Ilhan Omar.

Uz sve lijepe priče o buđenju ljevice, posljednjih godina teško se oteti dojmu da su zasad to sve dječji koraci i da su SAD daleko od i od prvog slova u riječi “socijaldemokracija”.

Centristi unutar demokratske stranke, koji na kraju krajeva predstavljaju i volju velikih donatora i korporativnih interesa, okupili su se oko Bidena da spriječe progresivce u osvajanju nominacije. No unatoč brojnim povicima “Bernie Would Have Won”, dojam je (možda i zbog ogromnog pritiska radikalne, teokratske desnice) da je pravo čudo da je ovog puta i “centar izdržao”.

Nakon četiri godine Trumpove vladavine postalo je jasno da njegov izbor nije nikakav “glič u matrici”, kako su ga željeli pokazati brojni liberalni mediji i mainstream Demokratske stranke

Baš zato bitka nije gotova, ona tek počinje. Desni autokrati svih vrsta diljem Zapada pokušat će iskoristiti pandemiju i opravdani strah od ekonomske nesigurnosti kako bi širili rasizam, ksenofobiju, homofobiju i sve ostalo što igra u korist njihovih vlastitih interesa.

Bio u predsjedničkoj fotelji ili izvan nje, Donald Trump predvodnik je takve buke. Oslobođen obaveza i odgovornosti te funkcije, mogao bi biti sto puta nepredvidljiviji i opasniji. Vrijeme će pokazati kako će se nova administracija koja je na vlast došla taktikom nečinjenja nositi s tim. Bojim se da neće biti dovoljno sakriti objavu na Twitteru.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.