Majko Isusova, vrag je doista odnio šalu! Premda je video naslova „Najveće zablude o homoseksualnosti i vjeri ⚠️“ (da, sa znakom upozorenja) snimljen još prošle godine, lukavo je plasiran na YouTube kanalu dona Tomislava Lukača točno u limbu između početka Mjeseca ponosa i Tijelova jer idolatrijski sugovornici izvrsno navigiraju algoritmima i senzibilnošću društvenih mreža.

Kao gost megakatoličkog, prolajferskog, heteronormativnog podcasta ubervjernice i markentigašice Ive Kraljević (kojoj ovim putem upućujem usrdnu molbu da se na LinkedInu odriješi grešnog praćenja autora ovog teksta), don Tomo je pred masom pratitelja u religijskom zanosu odlučio još jednom pokušati uhvatiti boga za bradu i riješiti sve svjetovne homoprobleme.

Promoviranje konverzijskog čistilišta

On otvara diskurs tezom kako nisu „ti ljudi“ krivi za to što jesu, već ih je takve stvorio (njegov) svevišnji. Međutoa, u toj se praiskonskoj jednadžbi iznenada pojavljuje nečastivi koji nas, nejednakovrijedne nusproizvode, modelira u pederčine. Glavni izvor za potkrjepljivanje svoje nadmene, kvaziteološke homofobije, dakako, pronalazi u najprodavanijoj drevnoj zbirci mitova i metafora koja, eto, gdjegdje o homoseksualnosti progovara u kontekstu grijeha i moralne neurednosti.

Ako dosad niste zamijetili, samoprozvani požrtvovni dobrotvor zla i gnjevna pogleda tijekom svojih videoistupa na temu homoseksualnosti redovito pokazuje snažan emotivni naboj i govori onim specifičnim drhtavim glasom.

A kako i ne bi kad mu se, kako kaže, redovito javljaju mladi momci željni egzorciranja svojih homoseksualnih inklinacija. Don Tomo im stoga revno ordinira „reintegrativnu terapiju“, semantički se ograđujući kako ista nije konverzivna jer „osobu ne pretvara u nešto što nije, već ona to jest, ali je nešto pošlo po krivu“. Tu terapiju svesrdno preporučuje jer je provode „pouzdani“ psihoterapeuti koji su „bivše osobe s homoseksualnim sklonostima i sad pomažu drugima da se oslobode istih“.

Pa kad se već jedan klerik s neobično živim interesom za seksualni život mladih momaka pokušava igrati znanstvenika, red je ponuditi i malo sekularnog prosvjetljenja – Europska asocijacija za psihoterapiju objavila je službenu izjavu kako „ne postoje znanstveni dokazi da se seksualna orijentacija može izmijeniti“ te da „odgovoran psihoterapeut neće pokušati 'preobratiti' klijenta iz homoseksualnosti u heteroseksualnost“.

Daddy issues kao "argument" za homoseksualnost

Don Lukač bježi od pukog izgovaranja riječi 'gej' ili 'homoseksualac' kao vrag od tamjana. Riječ je o strategiji semantičkog distanciranja od urođena, društveno priznata identiteta kojim tako pokušava osporiti legitimnu demografsku skupinu koja je u izravnom sukobu s njegovom tradicionalnom teološkom paradigmom pa je svodi na prolazan, otklonjiv psihološki simptom (sklonost).

Sjećam se tog vlastitog apotropeja iz tinejdžerskih dana dok sam bio izgubljen u labirintu izvanjskog negiranja gej identiteta pa sam i sâm pokušavao pronaći sve načine kako da zaobiđem svaki terminološki spomen homoseksualnosti i koristio eufemizme poput „sviđa mi se jedna osoba“.

A onda ovaj „znanstvenik“ nonšalantno baca brojku od 90 % slučajeva u kojima je u djetinjstvu nastala „patologija“ zbog figure oca kojega nije bilo, koji je bio grub ili je na neki treći način izazvao traume kod gej sina.

Iako Svjetska zdravstvena organizacija seksualnu orijentaciju opisuje kao kompleksnu interakciju genetskih faktora, prenatalne hormonalne biologije i inih neurorazvojnih faktora te nikako kao patologiju ili simptom, naš nevjerni Toma svoje pristrano, diskorelacijsko viđenje temelji na arhaičnim psihoanalitičkim isprdcima prema kojima dječak koji nije internalizirao očevu muškost kasnije istu traži u seksualnim partnerima.

Usporedbe radi, ali nikako dovoljno za znanstvenu činjenicu, moj je, sad već umirovljeni ćale, radio u surovim smjenama od 12 sati, stoga ga često nije bilo doma, a kad je i bio, zaslužio je spavanac. Sva trojica braće svjedočila su identičnoj obiteljskoj dinamici, no samo je jedan od nas „postao“ gej.

Dakle, problem nije samo u tome što Lukač homoseksualnost svodi na navodnu posljedicu očinske odsutnosti, grubosti ili traume, nego u tome što takvom tezom izokreće stvarni uzročno-posljedični slijed. Prema sociološkim istraživanjima, očevi češće ne odbacuju sinove zato što su ih prethodno „učinili” gejevima, nego trauma nerijetko nastaje upravo zato što sinove odbacuju nakon što shvate da su gej. Drugim riječima, patologija nije u homoseksualnosti, nego u obiteljskom, vjerskom i društvenom pritisku koji od gej identiteta pokušava napraviti kvar koji treba popraviti.

U ime tatice, sina i duha svetoga. Ah, men.

* Tekst je dio programskog sadržaja financiranog potporom male vrijednosti Grada Zagreba.