Udruga Dugine obitelji u Booksi je održala drugu u ciklusu tribina Dugini razgovori, ovog puta s fokusom na mentalno zdravlje i manjinski stres LGBTIQ+ osoba.

Psihologinja i edukantica gestalt psihoterapije Marina Štambuk te psihijatrica i adiktologinja Jadranka Hübler pridružile su se moderatoru Mateu Popovu, psihologu, psihoterapeutu i koordinatoru Duginih obitelji. Štambuk je i autorica prvog domaćeg istraživanja o potrebama LGBTIQ+ mladih te koautorica istraživanja o svakodnevnom životu duginih obitelji u Hrvatskoj, dok Hübler vodi Boje - Bolnicu otvorenu jednakima, prvi program zaštite mentalnog zdravlja kvir osoba u javnom zdravstvu RH.

LGBTIQ+ osobe suočavaju se sa specifičnom stigmom

Za Popovljeve sugovornice, “mentalno zdravlje” ne označava nužno odsustvo bolesti niti savršenu homeostazu, već otpornost i kapacitet da se svjesno nosimo sa svakodnevnim stresom i odabiremo svoje ponašanje u danoj situaciji. Okolnosti nad kojima nemamo kontrolu i sustavi unutar kojih funkcioniramo neminovno smanjuju te kapacitete - zbog stavova šireg društva,

LGBTIQ+ osobe suočavaju se sa specifičnom stigmom, diskriminacijom, direktnim nasiljem i mikroagresijama. To ih prisiljava na razvoj prilagodbenih mehanizama koji u startu iscrpljuju mentalne kapacitete: “Okolina se različitim utjecajima uvlači pod kožu i djeluje na pojedinca, a s druge strane imamo i činjeničnu nedostupnost zdravstvene skrbi”, istaknula je Hübler.

Štambuk je provela istraživanje o osjećaju sigurnosti kvir žena u zdravstvenom sustavu koje je pokazalo da se one često neće autati liječnicima_ama upravo kako bi osigurale kvalitetniju skrb. Specifično manjinski stresor, dakle, čini i samo očekivanje diskriminacije umjesto društvene zaštite: “Kad vas društvo smatra manjinskom grupom po nekoj vašoj karakteristici i nešto se loše dogodi nekom iz te grupe, to vam je puno bliže i stalno to očekujete. To je oblik stresa koji je konstantan, kroničan,” objasnila je.

Osjećaj primarne nezaštićenosti ponekad dolazi i iz obitelji u kojoj kvir osoba strahuje od odbacivanja ili je u startu neprihvaćena, a svi ti opresivni faktori dovode do internalizacije homo-, bi- i/li transfobije. U takvim je slučajevima, prema Štambuk, potrebno postupno adresirati kompleksne načine na koje se ta internalizacija manifestira.

Mnoge kvir osobe, primjerice, korigiraju svoj načina sjedenja, govora i kretanja kroz dugi niz godina kako bi se uklopile u heteronormativnu okolinu, što donosi dodatan pritisak: “Ako ste pod stalnom prijetnjom i stalnim oprezom, vi ste zapravo cijelo vrijeme u grču. Cijela naša fiziološka priprema za stres - sam taj položaj tijela narušava i psihičko i fizičko zdravlje,” istaknula je Štambuk. Spomenula je i da su pritom često prisutne psihosomatske poteškoće poput bolova u leđima ili sindroma iritabilnog crijeva.

Kad potražiti pomoć?

Uz konstantan stres i očekivanje ugroze te posljedično češću pojavu depresije i anksioznosti, ne čudi što je istraživanje Duginih obitelji iz 2023. pokazalo da je čak 75 % ispitanika_ca pomišljalo na suicid. No, kako je istaknuo Popov, istraživanje je pokazalo i da se manjinski stres manje manifestira kod osoba koje su aut, i to upravo jer u tom položaju imaju veći pristup zajednici: “Ljudi koji su aut doživljavaju više diskriminacije i više nasilja, ali istovremeno za svoj identitet mogu puno direktnije tražiti pomoć i podršku i biti dio zajednice koja će im je i dati.” 

U praksi stručnjakinja pokazalo se da su kod adresiranja internalizirane homo/bi/transfobije iznimno bitne upravo grupe podrške. U njima se stvara novi prostor sigurnosti koji pomaže, riječima Hübler, “širiti unutarnju slobodu”. Obiteljska terapija još je jedna od korisnih metoda kod obitelji koje su je voljne koristiti, jer se u njoj razvija razumijevanje za iskustvo kvir pojedinca_ke i reintegrira osjećaj podrške.

Kad taj osjećaj izostaje u rodnoj obitelji, smatra Štambuk, odabrana obitelj je presudan osobni resurs jer “su to onda prvi ljudi u kojima LGBT osoba dobiva zaštitu, prepoznavanje, pripadanje, sve ono što spada u kategoriju osnovnih potreba.” Hübler je napomenula i da se osobe najčešće prvo autaju prijateljima i kroz to dobiju podršku koja prati njihov daljnji proces, a isto vrijedi i za poteškoće s mentalnim zdravljem.

Simptomi da je vrijeme za potražiti stručnu pomoć, kažu stručnjakinje, uključuju višetjednu preplavljenost osjećajima tjeskobe i depresije, bezvoljnosti ili konstantnog straha te manjak apetita i sna. Sugovornice su se složile da ljudi češće predugo trpe nego što prerano potraže pomoć - kako je sumirala Štambuk, “Važno je znati da ne trebamo čekati da bude ‘dovoljno’ da bismo potražili pomoć. LGBT osobe ne moraju trpjeti kako bi se pokazale kao bolji, sposobniji i vrijedniji članovi zajednice.”

40 % transrodnih osoba doživjelo je neki oblik diskriminacije u zdravstvenim sustavima

U radu s kvir osobama, obje sugovornice ključnim smatraju razvijanje povjerenja i sigurnog prostora. Uz psihoterapiju, u određenim je slučajevima dobro obratiti se psihijatru te uzimati lijekove.

Takva kombinirana terapija, naglasila je Hübler, posebno je bitna kad su prisutni simptomi suicidalnosti (kada primisli prelaze u nakanu, planiranje ili pokušaj) ili psihoze. Lijekovi nam mogu biokemijski olakšati kako bi psihoterapija imala učinka, što je Popov usporedio s učinkom antibiotika.

Sudionice tribine izrazile su i da je strah kvir osoba od obraćanja zdravstvenim službenicima_ama razumljiv i “nažalost, nije neutemeljen”. Prema Hübler, istraživanje Europske komisije iz 2024. pokazalo je da je 40 % transrodnih osoba doživjelo neki oblik diskriminacije u zdravstvenim sustavima, a u sličnim se istraživanjima pokazalo i da je oko 24 % ispitanika_ca doživjelo neki oblik konverzijske terapije: “Zdravstveni sustav je preslika društva u kojem živimo, koje je konzervativno, patrijarhalno i klerikalno s puno političkih antirodnih pokreta”, poentirala je.

Svo troje sugovornika_ca složilo se da praksa stručne podrške ne može ostati na individualnim sesijama u uredu, već mora uključivati i rad izvan ordinacije kako bi se društveni kontekst postupno mijenjao. Program Boje zato osim same psihosocijalne podrške provodi i edukaciju i senzibilizaciju zdravstvenih radnika_ca. Popov je dodao i da imamo pravo na izbor skrbi - liječnike_ce poput ginekologa, psihijatra i opće prakse u javnom zdravstvu možemo mijenjati besplatno i bez objašnjenja te ne moramo ostati kod njih zbog dojma da je jedino takva skrb dostupna.

Sudionice su kao bitan resurs u traženju pomoći preporučile okupljenima popis stručnih osoba u mentalnom zdravlju udruge LORI. Rad takvih organizacija, zajedno s programima poput grupa podrške Duginih obitelji, otvaraju prostor u kojem identitet nije podložan preispitivanju i diskriminaciji, već može odahnuti. Kako je poentirala Štambuk: “Jako je važno da LGBT osobe znaju da te udruge postoje, da su tu i da brinu, da se mogu javiti na sigurno mjesto”.

* Tekst je dio programskog sadržaja financiranog potporom male vrijednosti Grada Zagreba.