Porazno po logiku razuma, ovo je jedino pogubnije po logiku srca; biti kršćanin, to znači misliti na slabije, a ne skriven mantijom mamiti sline na očnjake onih koji, ohrabreni toplinom većinskog čopora, čekaju da se svaka agresija prema različitosti kaćunkovskim autoritetom proglasi boguugodnim djelom.

Nema tome dugo da su na Kaptolu shvatili kako im medijsku sliku kroje oni koji svakim novim nastupom kršćanstvo i Crkvu pretvaraju u duhovni bofl, dalek kršćanskoj agape koliko i uspješnoj reklamnoj kampanji.

Biskup obuzet poviješću ne bi li iz nje pothranjivao fantazmu o slavi vlastitog naroda, koji ganut piše pisma podrške proračunatoj zaštitnici pedofila, ne sjetivši se da bi pritom mogao ubaciti kakvu efektnu emociju i za zlostavljanu djecu; ili stigmatizirani naricatelj koji patetično stoji uz "našeg" ratnog zločinca, ali to ne čini s onima koje – osim nacionalne pripadnosti - ništa ne razlikuje od tog glinskog zatvorenika - to su neki od celebriteta iz redova Crkve koji su vjerojatno Kaptolu dali misliti da je krajnje vrijeme za odlučni make-over. Pridoda li se tome masturbant koji uz seksifon, pod sponzorstvom i visokim pokroviteljstvom blagonaklonih župljana, kompulzivno gasi požudu, župnik koji voli sve što vole mladi - njihove vršnjake, ili onaj koji u hrvatskoj provinciji opasan pištoljem uprizoruje kadrove jeftina vesterna, promjena imidža Crkve u Hrvata činila se imperativnom potrebom.

Ali, ni nekoliko mjeseci nakon te odluke, stvar se nije previše promijenila. Namjesto onih kršćana čija ljubav ne prestaje na Bajakovu i Plovaniji i koji unutarnju okrepu nalaze posezanjem za krunicom, a ne za vlastitim ili tuđim spolovilima, Crkvu je sve glasnije stao prezentirati ultimativni don i zvijezda, Anđelko Kaćunko.

Okretnošću holivudskog PR-a, ovaj se kancelar Vojnog ordinarijata prometnuo u medijsku vijest, otimajući dio medijske slave sretno ucviljenoj Lani Pavić i netom ostraciranim ukućanima Big Brother kuće. Karijeru je započeo optužujući prodavače vudu-lutaka s likom Tuđmana za njegovu smrt. Gestom antiglobalizacijskog aktivista nastavio je prijedlogom za masovno razbijanje televizora, da bi se nedugo zatim, u maniri kakve balkanske pornozvijezde i globalizacijskog fana, zagrebačkim ulicama kočoperio u automobilu s registracijskom oznakom Angelo.

Sve to nije bilo dovoljno, pa se u udarnom terminu, u globalnom popularnom kvizu koji slavi instantnu inačicu američkog sna, pojavio u ulozi spasonosnog "jockera zovi", pa sve začinio služenjem mise za kritičare svog neuspješnog kvizovskog nastupa. Medijski atraktivne teme, koje su nemalo trebale posramiti čak i menedžera Stefany Hohnjec, don Anđelka su dovele do prvog ekskluzivnog intervjua u kojem je nivescelezijuskom spremnošću - uvjeren da je njegova privatnost zavrijedila postati javnom - podastrao svoj obiteljski album: "Anđelko svira tamburu pa je desetak godina vodio tamburaški orkestar i pjevački zbor u Hrvatskom Leskovcu", "Rafting na Cetini jedna je od omiljenih Anđelkovih zabava u slobodno vrijeme", "Nakon prve godine Teološkog fakulteta, Anđelko je dobio poziv za služenje u JNA te je u Podgorici postao pravi ekspert za vojnički grah" - čitali smo istovremeno dok je Renata Sopek za potrebe jedne televizijske emisije u nekoj vukojebini muzla krave, Madonnina kći Lourdes kritizirala maminu odjeću, a Lana Pavić, ponosom nobelovke, davala svoj jubilarni pedeseti intervju.

Želja za razbijanjem televizora Kaćunkov je udar na vlastiti objekt žudnje, prema kojem će se sljedeće sekunde - čim mu se dopusti obgrliti ga – odnositi poput nježna ljubavnika. "Ke lipi lampioni, bi ih tribalo skršiti", stih pjesme Milana Rakovca, slučajna je Kaćunkova dijagnoza koja objašnjava zbog čega se ovaj jednog časa radikalni antiglobalist - koji razbija televizore, gunđa protiv grudnjaka i uskih hlača - pretvara u nesuspregnutog potrošača globalizacijskih blagodati čim mu se za to pruži šansa.

Razapet "negdje između", anitiglobalist i globalist, pola-Renata-Sopek-pola-ljuti-inkvizitor-Torquemada, Kaćunko je postao kolumnist jednog tjednika. Između savjeta o tome što činiti s dlačicama kad se razmože i oglasa Bake Nade - koja za samo euro i osamdesetšest centi po minuti čuje tvoj glas i vidi tvoju sudbinu i gleda u francuski tarot te baca pileće kosti i gleda u kamenčiće - instalirao je svoj moderni malj protiv vještica, kojim inkvizitorskim bijesom udara po onim "opačinama" kojih je, poput pojavljivanja na televiziji, ostao lišen, pa ih valja - baš kao i televizore – gnjevno uništiti.

Nakon Harryja Pottera, Zlikavaca i rock'n'rolla, njegova je dijatriba udarila po "bolesnoj braći" - takozvanim pederima. Izjednačivši ih s nekrofilima i pedofilima, ozakonjenje njihovih veza nazvao je paravanom stvaranja moralno izopačenog društva, a medijsku pažnju usmjerenu na vjenčanje Eltona Johna i Davida Furnisha razotkrivanjem istine o globalnim vlasnicima medija. Potonje bi imalo značiti da se Kaćunko svojom medijskom sveprisutnošću sramežljivo seksualno deklarirao ili pak zapao u još jedan nerazmrsivi samonametnuti paradoks.

A onda je, radi boljeg efekta, homoseksualnu manjinu, koja nije ugrožena samo onda kada ostaje skrivena, pretvorio u potencijalnu nadiruću masu pokrenutu nadolazećim "masovnim pokretom homo-vjenčanja". U tome mu je nesebično asistirao urednik tjednika, logičnim pitanjem koje umjesto odgovora tjera na konkretnu, preventivnu akciju: "Tko će sada heteroseksualcima jamčiti da neće postati manjina i morati živjeti u rezervatima kao nekakvi 'hetero-amiši'?"

Porazno po logiku razuma, ovo je jedino pogubnije po logiku srca; biti kršćanin, to znači misliti na slabije, a ne skriven mantijom mamiti sline na očnjake onih koji, ohrabreni toplinom većinskog čopora, čekaju da se svaka agresija prema različitosti kaćunkovskim autoritetom proglasi boguugodnim djelom. Kaćunkove su zublje upaljene ne da bi pružale toplinu ili pokazivale put, već da bez samilosti sažežu "griješnike". Njihovo razbuktavanje u dekadentnoj Evropi vodi do suda, kod nas tek do međusobna tapšanja po ramenu ugrožene većine.