Strah, prijetnje i sustavna diskriminacija kojoj su proteklih mjeseci više no ikad izložene LGBT osobe u Hrvatskoj, izrodila je i nešto pozitivno – građani i građanke počeli su zatrpavati medijske redakcije pismima u kojima iznose osobne priče.

Jedno od takvih je i pismo zabrinute majke gej sina, nazvano "To se ne dešava samo drugima!". Ono je samo jedno u nizu svjedočanstava koja su stigla na adresu Tportala izazvanih halabukom oko inicijative U ime obitelji. Kako uopće dolazi do tolike količine mržnje? Zašto? Zbog straha.

"Zbog sigurnosti svog sina, ne želim javnosti otkrivati identitet, želim ostati anonimna jer ne želim svome sinu upropastiti život", stoji u pismu zabrinute majke, koja je svoju i priču svoga sina poslala redakciji Tportala.

Efekt koji je spomenuta inicijativa proizvela u javnosti doslovno je prestravila ovu ženu, ali i mnoge druge građane i građanke Hrvatske, te ju potaknula da podijeli svoje iskustvo. Njezino iskustvo sažeto je u pismu, a na tisuće drugih priča već mjesecima stiže na Facebook stranicu kontrainicijative U ime svake obitelji.

Teški obiteljski trenuci, a društvo odbacuje

"Oko desete godine moj sin se sve češće počeo zatvarati u sebe, odlaziti u svoju sobu, gdje bi dugo jecao, plakao, srce bi mi se kidalo od tuge, a on je bio uporan u tom da će sve sam riješiti, da ne brinem, da će proći… Bio je prototip sretnog sina ponosne majke, imao sve. Imao je inteligenciju, odlične ocjene, pohvale profesora i zbog učenja, ali i odnosa prema njima i prema svojim vršnjacima, bio je omiljen u društvu i imao manire zbog kojih su ga odreda hvalili svi stariji koji ga znaju. Unatoč svemu tome, mog sina nešto je izjedalo iznutra i proždiralo ga, a sve što je znao bilo je povući se u sebe, a uslijedili su i grozni problemi sa želucem, bolnim grčevima, klasičnim simptomima stresa", započela je svoju priču ponosna majka dvoje djece u svom pismu.

"Jednog dana sam ušla k njemu u sobu bez namjere da izađem dok mi se ne povjeri. Slušala sam kako kroz jecaje govori, u prekidima... U samo nekoliko sekundi srušio se moj svijet – jer, to se događalo 'drugima'. Iako je tražio to, i odzvanjala mi je njegova molba u ušima, tako nešto ipak nisam mogla prešutjeti suprugu, i od tada, počinju za nas teški dani.

Puni smo bili predrasuda, kao i velika većina ljudi u Hrvatskoj, i biti gay nikako nije bila krivica, a još manje izbor mog poštenog, kulturnog i nadasve voljenog sina. Bio je zadovoljno dijete jedne skladne katoličke obitelji, čija baka je imala crkvu u malom u svojoj kući, i više vremena provodila u pravoj crkvi nego doma. Muževa obitelj – ista, ljudi sa sela, teški konzervativci. Kako, kako...?", pitala se ona.

Već sljedeći dan se zaputila sa sinom najboljem psihologu u županiji, a odgovori koje su dobivali i od psihologa i od svih stručnjaka koji su došli nakon njega bio je uvijek isti - to nije bolest.

" Stalno je u plaču govorio: 'Ja ne želim biti takav, pomozite mi, napravit ću sve samo da ne budem takav.' Tako je govorio dečkić pred kojim je trebao biti cijeli svijet, koji je trebao uživati u svakom trenutku svog djetinjstva. Psiholog nam je rekao što smo i do tada znali: 'Imate jedno preinteligentno, darovito, pametno, dobro odgojeno dijete, na koje trebate biti samo ponosni. Kada bi barem ostali roditelji koji dolaze k meni s djecom s pravim problemima mogli tako nešto imati. Ovo nije nikakav poremećaj, a još manje bolest', ispričala je.

LGBT osobe nemaju mira u Hrvatskoj

Hrabra majka uzela je u obzir i mnoga istraživanja koja su pokazala da eventualni 'krivac' za homoseksualnost može biti stres u trudnoći jer je jedno takvo pokazalo da se najviše gej osoba rodilo u Drugom svjetskom ratu.

"Znači, djeca se s tim rađaju, a koliko je samo jadnih adolescenata izvršilo samoubojstvo, jer se nisu znali s tim nositi, koliko je roditelja ne znajući pravu istinu izbacilo svoje jadno, ionako izmučeno, neshvaćeno dijete na ulicu? To je strašno. Ti (u našoj državi) nesretni ljudi, nikoga ne diraju, gledaju svoja posla, nastoje nekako preživjeti, ali ih se nikako ne pušta na miru", uzrujana je majka.

"Koliko će još majki koje imaju malu djecu, a bile su volonterke inicijative U ime obitelji doživjeti moje iskustvo, a da toga, naravno, nisu sada ni svjesne, niti misle da se to njima može dogoditi? Koliko će samo djece to teško i bolno iskustvo držati duboko u sebi, praveći se da su nešto što nisu, samo da bi bili prihvaćeni od okoline i svojih neinformiranih roditelja?", upitala se ona.

Osobna iskustva zatrpavaju društvene mreže

Ovo nije izolirana priča. Kao odgovor na inicijativu "U ime obitelji, nastala je Inicijativa "U ima svake obitelji" i vrlo brzo postala sigurno mjesto za sve građane i građanke ove zemlje koje ne žele živjeti u strahu, mržnji i netrpeljivosti prema drugačijem.

Na Facebook stranici inicijative može se pročitati na stotine životnih iskustava različitih profila ljudi, a jedno od njih donosimo ovdje.

"Piše Vam jedna maloljetna osoba koja je vrlo nesretna. Ovo ispada sebično, jako sebično, imam predivnu obitelj, prijatelje, nemam problema u školi, kad razmislim život mi je gotovo idealan, osim jedne stvari, da, stvari koja je u lijepoj našoj i ostatku svijeta neprihvatljiva, kako je vi nazivate 'nenormalna'", započinje djevojka.

"A zar mislite da je nama svejedno? Da mi ne bismo htjeli da nam se ti osjećaji, prema istome spolu, isključe? Zar mislite da mi u svemu ovome uživamo? Vjerujte mi, ovo su najgori periodi mog života, pokušate lagati sami sebi da je to samo "pronalaženje samog sebe", no kada shvatite da to "pronalaženje" traje predugo, jednostavno ne znate više na koji način funkcionirati", nastavlja.

"Da bi stvar bila još gora, razlog zašto želim ostati anonimna je ta, što sam i u stvarnosti anonimna, skrivam vlastitu istinu, zašto? Zato što se bojim, bojim se svijeta kojem ništa nisam skrivila, nikad nisam ni pomislila činiti nekome loše, nikad nisam vrijeđala one koji se uvijek nađu i bivaju etiketirani, iz razloga sto potječu iz siromašnije obitelji, druge su vjeroispovijesti itd., da ne nabrajam, recite mi je li to humano? Ispadam veoma isfrustrirana, no nisam, jako se dobro držim, uvijek sam nasmijana i pokušavam biti pozitivna što je više moguće, no čitajući ove silne objave, vaše komentare, koji su sve samo ne podrška (čast izuzecima), kako da se ja otvorim, da si otvorim dušu kada znam što me čeka, priznavajući da idem u život kroz teži put, sa težim križem na leđima, makar on bio nevidljiv, makar ga ja svom snagom držala, on će me kad-tad nadjačati i slomiti", iskreno iznosi svoja razmišljanja korisnica stranice.

Na kraju poziva sve one koji osuđuju i prozivaju da dobro razmisle prije nego krenu napadati jer ne znaju što ta osoba osjeća niti kroz kakvu tugu prolazi. "Ja sam u godinama koje bi mi trebale ostati u najljepšem sjećanju moga života, trebala bi živjeti punim plućima, no ne mogu, jednostavno ne mogu", zaključuje ona i dodaje da se svaku večer moli Bogu, u kojeg vjeruje, i želi vjerovati, a on ju ne prihvaća, iako ne zna što je to krivo napravila da joj/nam se tako sudi?

Ne znamo ni mi i stoga vas sve pozivamo da šaljete svoje osobne priče na što više adresa kako bi konačno postali vidljivi. Ne dopustite da živimo u strahu i mržnji!