Jučerašnje obilježavanje dana pada Vukovara u mnogima je izazvalo snažne emocije, ali rijetko tko se mogao nadati da će 18. studenoga, dan na koji je Hrvatska proteklih godina uvijek bila ujedinjena, toliko razdvojiti već ionako razdvojeni narod.

Jučerašnji je dan samo potvrdio atmosferu straha i mržnje koja proteklih mjeseci vlada Hrvatskom. Narod je podijeljen zbog ćirilice, pedera i lezbi, dok istovremeno slovi kao jedan od najsiromašnijih u Europskoj uniji.

Sve ovo potaknulo je jednog razočaranog građanina da podijeli svoja razmišljanja na blogu Crte i crtice, a na zamolbu, komentar donosimo u cijelosti.

Sramim se

Danas se sramim. Sramim se za jučer, za ono što će biti sutra, sramim se za danas. Sramim se za druge, za one koje nije sram. A trebalo bi ih biti, o trebalo bi. Danas se sramim za one kojima su puna usta domoljublja, koji mašu trobojnicama i srce im kuca jednojezično i usamljeno, zatvoreno, za one koji koji vole prošlost i vole sebe više no što vole Hrvatsku. Danas se sramim za alfa mužjake u vojnim uniformama koji su zapriječili put onima koje je ovaj narod izabrao i znam, francuski etatizam... puno tražim od ovih balkanskih šljemova, ali zašto ne možemo naučiti dijeliti političare od institucija, demagogiju od realnosti i nadu od laži?

Danas se sramim jer su podijelili Vukovar 18. studenoga, jedino mjesto i vrijeme kada su svi Hrvati kao jedan; i sramim se jer je u mojoj Hrvatskoj mom hrvatskom Predsjedniku zabranjeno doći u hrvatski simbol patnje. I ne, nije bitno zbog čega. Danas, na ovaj dan... nije.

Danas se sramim za one koji mrze. Sramim se onih koji iz obijesti, ne iz neznanja, žele drugima uskratiti pravo na brak koje, o znam to jako dobro, nije temeljno ljudsko pravo, no to nije bit. Esencija. To je mržnja. Sramim se za gospođu koja tvrdi da žena s djecom čiji muž je poginuo možda baš braneći Vukovar nisu obitelj; koja tvrdi da je za djecu najbolje da su s ocem koji ih zlostavlja, a njihovu majku rekreativno udara - jer to je obitelj.

Kažu sada da to navodno nije rekla, ali što je rekla najmanje je sada bitno. Bitna je ta paradigma, u ime obitelji, a u stvarnosti u ime mržnje protiv svih različitih, drugačijih, protiv samohranih roditelja, homoseksualaca, istospolnih partnera, posvojene djece... sram me mržnje mog naroda.

Priroda je lijepa, al'...

Danas se sramim nebeskih apsurda moje zemlje. Sramim se beskrajnih moždanih vijuga ljudi koji su potpuno izgubljeni u šamaranju lažima koje im se servira s govornica, oltara i novinskih redaka. Ja dolazim iz zemlje u kojoj ljudi preziru vlast, a vođa oporbe je najnegativniji političar; iz zemlje u kojoj građani spajaju kraj s krajem zbog poreza, a ministar financija je najpopularniji član Vlade.

Dovraga, ja dolazim iz treće najsiromašnije zemlje Europske unije u kojoj se rasprodaju zadnje državne tvrtke i autoceste, no ћирилица je glavni problem, dolazim iz zemlje gdje je svaka druga mlada osobe nezaposlena ali - hej! Pederi bi mogli dobiti pravo braka za deset godina?! Mamu im jebemo, braćo i sestre, Hrvatice i Hrvati! 750 000 puta. Da... sram me za svaki taj put, jer njih nije. Jer ne znaju da bi ih trebalo biti.

Da, danas se sramim Hrvatske. Sutra možda neću. Citirajući Elemental, "priroda je lijepa, al' zajebano društvo", danas se sramim što sam Hrvat. Sramim se što sam dio naroda koji je 800 godina bio manjina kojoj je većina nametala ratove, jezike, zastave, države i vladare, koju je većina tlačila, diskriminirala, ubijala i raseljavala; a nismo naučili. Ne, nismo naučili biti bolji.

Sramim se što smo većina koja diskriminira i tlači, koja što iz straha i mržnje, a što iz obične obijesti i primitivizma nameće svoju volju. Sramim se. Jer danas... danas smo mi Khuen Hedervary, Šestosječanjska diktatura, danas smo 10. travnja, Načertanije, danas smo NDH. Danas smo sve ono što ne bismo trebali biti. Da, danas se sramim za one koji se ne srame sebe. A trebali bi.