Gotovo svi se slažu sa sociološkom konstatacijom da je obitelj temeljna društvena institucija. Heteroseksualni parovi često se nalaze pod pritiskom društva da čim prije stupe u brak i prošire obitelj.

S druge strane, mnogi odbacuju i samu pomisao da bi se jedan LGBT odnos, sa ili bez djece, mogao zvati obitelj. Gotovo sve LGBT osobe u Hrvatskoj svakodnevno nailaze na neodobravanje svoje veze s partnerom/icom, a LGBT obitelj ulazi u kategoriju tabu teme.

Portal queer.hr htio je otkriti s čime se sve susreću LGBT obitelji u Hrvatskoj, a odgovore je ponudila Iskra Pejić koja je zadnje dvije godine vodila grupu podrške u organizaciji udruženja Zagreb Pride. Završila je studij psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, radi kao školski psiholog već 6 godina, a i privodi kraju četvorogodišnju edukaciju u psihoterapiji Gestalt metodom.

Pejić kaže da LGBT obitelji u Hrvatskoj najčešće nastaju pomnim planiranjem, a još češće u nekoj vrsti ilegale. "Lezbijskom ili gej paru dijete se ne može 'dogoditi'. Povremeno se susretnem s pitanjem tipa: 'Zašto je lezbijskom paru teško dobiti dijete, neka samo odu jednu večer vani, 'zbare' tipa, odvedu ga doma, i eto bebe za devet mjeseci", prepričava jednu od mnogih priča koje svakodnevno čuje.

"Na to im obično odgovorim: 'A da ti ili tvoj višegodišnji partner imate problema s dobivanjem bebe, bi li ti izašla jednu večer vani, napila se da ti bude lakše i usput poševila s prvim zgodnim nositeljem sjemena?' Ponekad imam dojam da i ljudi koji općenito prihvaćaju lezbijke i gejeve, nisu baš sigurni što bi mislili o osnivanju LGBT obitelji", kaže ona.

Nevidljive obitelji suočene s brojnim preprekama

LGBT obitelji u Hrvatskoj, smatra ona, nastaju uz najveću moguću dozu hrabrosti, pače avanturizma, i bez ikakave potpore sustava. Pritom se u najvećem broju slučajeva radi o parovima koji su godinama, ili desecima godina zajedno, imaju osiguran stambeni prostor, dobre poslove, potporu okoline, stabilne živote općenito i razmišljanje o djetetu im naprosto prirodno dođe kao nekakva kruna njihovog odnosa i života.

Međutim, posvajanje i oplodnja su im onemogućeni u Republici Hrvatskoj pa se neki parovi, uz izdašne financijske troškove, odlučuju na odlazak u inozemstvo na umjetnu oplodnju. Ima varijanti oplodnje iz tzv. kućne radinosti (ne uključuje seks, nego veliku špricu, plodne dane i donirano sjeme – uz pretpostavku da u okolini postoji netko tko bi donirao sjeme). Ima modela gdje se dva para – jedan lezbijski i jedan gej – odluče na zajedničko dijete. Mogućnosti su toliko skučene, riskantne ili skupe da vrlo često ljudi u startu odustanu.

Kada je u pitanju zakonska razina prepoznavanja LGBT obitelji, Pejić kaže da one ne samo da nisu prepoznate, nego ih se nigdje ni ne spominje, a u administrativnom smislu zapravo ni ne postoje. "Npr. rodni list predviđa rubrike samo za majku i oca, a isto je i sa svim ostalim dječjim dokumentima, od upisnice za vrtić i cijepne iskaznice do školskog imenika", navodi primjer.

Opravdani strahovi budućih roditelja

"Učitelj/ica u čijem se razredu školuje dijete iz LGBT obitelji treba biti i vješta i motivirana kako bi ostalim učenicima pojasnila što su to dvije mame ili dva tate, i samim time smanjila mogućnost za djetetovo zadirkivanje ili socijalno isključivanje. Osoblje u zdravstvenom sustavu koje liječi to dijete za slučaj hitnosti ili operacija smije priznati pristanak jedino onog roditelja koji je u djetetovom kartonu naveden kao roditelj", govori Pejić o zdravstvenom i školskom sustavu koji se nije prilagodio novom obliku obitelji.

Budući roditelji prolaze kroz brojne strahove koji uopće nisu nerealni. "Realizacija želje za roditeljstvom u LGBT zajednici zahtijeva strašno puno upornosti. Među prvim strahovima jest kako uopće dobiti dijete. Pod uvjetom da se ta prepreka prevlada, kao i sa coming outom, moguć je najširi mogući spektar reakcija i procesa roditelja, prijatelja, rodbine…", objašnjava Pejić.

Dok beba koju dobiju neki mama i tata obično izaziva jednosmisleno oduševljenje bliže i šire okoline, kod LGBT parova ne ide uvijek tako jednostavno. "Bake i djedovi, koji su obično prvi na liniji za čuvanje djeteta, savjete i općenito logističku potporu odgoju, mogu reagirati s podrškom, oprezom, odbijanjem, strahom… Međutim, iskustva koja su donijeli neki članovi i članice u grupi pokazuju da se okolina nakon početnog opreza, ipak navikne", kaže ona.

Domaća psihologija šuti o LGBT obiteljima

Ipak, stvari idu na bolje. Oslanjajući se samo na statistiku, Pejić kaže da godištem mlađi bake i djedovi u većim sredinama lakše i brže prolaze kroz proces prihvaćanja. Napominje kako je važno strpljivo saslušati sva pitanja, objasniti ih koliko puta treba, ali i postaviti granice i zahtijevati jednak tretman.

Žalosti činjenica da se krovna psihološka organizacija, Hrvatska psihološka komora, nije oglasila o ovoj problematici. O temi prava LGBT zajednice, svaki je psiholog "otok za sebe" sa svojim osobnim stavovima – a to u praksi znači da LGBT ljudi koji npr. dolaze u psihoterapiju traže prema preporuci gay friendly psihologe. "HPK bi definitivno kao relevantan sudionik potencijalne rasprave o bilo kojoj vrsti prava LGBT osobama morao biti spreman iznijeti znanstvena saznanja kojih ima u izobilju", smatra Pejić.

Navodi primjer velike meta-analize koju je izdala Američka udruga psihologa, a koja je pokazala da LGBT roditelji nemaju nedostataka u odnosu na heteroseksualne roditelje. Određeni broj istraživanja čak je dokazao da su LGBT roditelji brižniji i odgovorniji u odgoju svoje djece, što se objašnjava time da postaju očevi i majke kad su već stariji (a time i zreliji i mudriji); te onda kad imaju stabilan i siguran odnos s partnericom.

"Kad bi se tako nešto dovoljno puta ponovilo, već bi se javnost senzibilizirala. Ovako ostajemo na činjenici da ti naciju o LGBT pitanju odgaja pop-kultura (npr. film Parada ili serija Moderna obitelj)", zaključuje ona.