U svijetu danas živi oko 140 milijuna žena koje su pretrpjele sakaćenje genitalija. U Aziji, Africi, zajednicama dijaspore i na Bliskom Istoku dnevno se sakati oko 6000 djevojčica.

Prvi poznati "ritual" sakaćenja ženskih genitalija datira iz doba faraona. Premda je ta praksa najčešća u muslimanskim društvima gdje se pogrešno vjeruje da je to potrebno iz religijskih razloga, sakaćenje prakticiraju i koptski kršćani u Egiptu te neke kršćanske skupine u Keniji.

Cilj sakaćenja jest kontrola ženskog seksualnog nagona i plodnosti jer seksualni odnos postaje nepodnošljivo bolan. "Posao" obično obavljaju seoske babice ("rezačice") i to britvom, no u nekim zemljama poput Egipta i Indonezije rezanje ženskih genitalija vrši se u klinikama i bolnicama. Procjenjuje se kako je oko 98% žena u Somaliji, Sudanu i Egiptu osakaćeno.

Šalju ih na "sezonu rezanja"

"Ritual" podrazumijeva kompletno ili djelomično rezanje vanjskih i unutarnjih stidnih usana te klitorisa, bez anestezije u potpuno nesterilnim uvjetima. U najgorim slučajevima žrtve bivaju zašivene i ostavlja se samo malen otvor kroz koji mogu mokriti i imati menstruaciju. Posljedice uključuju teške infekcije, kroničan bol, ciste, neplodnost, komplikacije pri porođaju te smrtonosna krvarenja.

U nekim dijelovima svijeta neobrezane žene smatraju se neprikladnima za brak.

Premda je u Ujedinjenom Kraljevstvu takvo sakaćenje kažnjivo od 1985., do danas zbog toga nitko nije kažnjen, iako neke procjene govore kako je toj opasnosti izloženo oko 24.000 djevojčica mlađih od 15 godina, a u UK-u živi oko 66.000 žena koje su već bile podvrgnute toj torturi. Brojne djevojčice obitelji preko školskih praznika šalju kućama na obrezivanje, a neke ostaju kod kuće. To se naziva "sezonom rezanja".

Iz tog je razloga ugledni dnevnik Guardian pokrenuo kampanju kojom želi stati na kraj toj stravičnoj praksi.

Koloplet "tradicije", neznanja, nemoći i zatvaranja očiju

Primjerice, neke "rezačice" čak rade u uglednim klinikama u Londonu, Bristolu i Birminghamu. Djevojčice koje iz zemalja gdje je to uobičajeno pristižu u UK ne poznaju tamošnju kulturu i običaje, pa se pridržavaju vlastitih jer nemaju dovoljno informacija. Osim toga su pod golemim društvenim pritiskom svojih zajednica s kojima žele biti solidarne.

Kad postanu žrtvama tog jezivog čina, ne prijavljuju ga jer su premlade te se boje "rezačica" koje u njihovim zajednicama obično uživaju povlašten status i autoritet, a strah ih je i odbacivanja od strane vlastitih roditelja. Drugim riječima, posve su nemoćne. Članovi njihovih obitelji ne žele svjedočiti o tim zločinima jer se pak boje izopćenja iz vlastitih zajednica.

Lokalne vlasti, medicinsko osoblje, učitelji, socijalni radnici i slično nisu dovoljno obučeni, ne razumiju zakone i počesto vjeruju kako je ritualno sakaćenje ženskih genitalija "kulturološki" fenomen ili naprosto tradicija, pa, u strahu da ih se ne optuži za rasizam, zatvaraju oči. Neki se pozivaju na obvezu povjerljivosti između liječnika i pacijenta.

To su samo neki od međusobno povezanih elemenata koji onemogućavaju provođenje zakona i dovođenje počinitelja i suučesnika pred lice pravde.

Svaki je glas važan

Surađujući sa 17-godišnjom Fahmom Mohamed iz Bristola, Guardian je pokrenuo peticiju kojom želi proširiti svijest o tom problemu, za početak u školama, a potpisi će biti poslani ministru obrazovanja Michaelu Goveu.

"Kad bi svi učitelji i profesori imali potrebne informacije za razgovor s učenicima o sakaćenju ženskih genitalija, mogli bismo doći do svake djevojčice koja je u opasnosti. Mogli bismo spriječiti obitelji da svoje kćeri šalju na rezanje. Mogli bismo razbiti taj ciklus da sljedeća generacija djevojčica bude sigurna", napisala je Mohamed.

Sakaćenje ženskih genitalija jedan je od najstravičnijih i najagresivnijih "običaja" čiji je cilj zatiranje i uništenje ženske seksualnosti i samog identiteta žene. Posljedice za one koje su to proživjele nesagledive su.

Svaki je glas važan, zato potpišite peticiju.