Već uobičajena i potpuno opravdana kritika upućena Povorkama ponosa na Zapadu jest kako su se mnoge od njih pretvorile u komercijalno-konzumeristički šou, parade logotipa i brendova bez pravog političkog sadržaja i bez spremnosti na zauzimanje stava koji nije korporativno odobren kao prihvatljivi mainstream.

Najgori primjer toga je priča od prije nekoliko godina kad se Prajd u San Franciscu odrekao Chelsea Manning kao prethodno simbolično izabrane maršalke, što je izazvalo burne reakcije u tamošnjoj LGBT zajednici pa se godinu dana kasnije SF Pride naširoko ispričavao, što je i najmanje što su mogli učiniti za jedan takav kukavički i oportunistički potez.

No, dvije priče aktualne ovih dana – prva iz Švedske, a druga iz Škotske - ukazuju na to da postoje i drugačiji, novi načini zloupotrebe i izdaje ideja Prajda i LGBT ravnopravnosti, na koje treba odlučno reagirati i ne dopustiti da se najvažnija LGBT manifestacija u povijesti LGBT pokreta pretvara u travestiju same sebe te zloupotrebljava od strane homofobnih neprijatelja LGBT ravnopravnosti ili fanatika LGBT političke korektnosti.

PRIČA PRVA: Švedski Frano Čirko odlučio organizirati Povorku ponosa

Sve je osmišljeno tako da izgleda kao uobičajena, nevina najava za Povorku ponosa. Na Facebooku se pojavila stranica za Pride Järva, Povorku ponosa zakazanu za 29. srpnja u stockholmskim kvartovima Tensta i Husby, događaj na kojem se najavljuje da će biti plesa i istospolnih poljubaca. Ali je vrlo brzo postalo jasno da iza organizacije Pride Järva stoji istaknuti član švedske ekstremno desne, populističke stranke Švedski demokrati, u međuvremenu treće političke snage u tamošnjem parlamentu, zahvaljujući prvenstveno svojoj protuimigrantskoj, protumuslimanskoj i antigej politici. Kao organizator Pride Järva prijavljen je njihov istaknuti član Jan Sjunnesson, bivši glavni urednik Samtidena, novina Švedskih demokrata, a ujedno i "bivši biseksualac", danas u braku sa ženom. A drugi ključni moment ove priče jest da su spomenuti kvartovi Stockholma većinski naseljeni muslimanima, tako da je zlogenijalna ideja Švedskih demokrata iskoristiti Povorku ponosa i LGBT ljude kako bi na inovativan način provodila svoju ksenofobnu politiku.

Ako ima jedna lekcija koju svi LGBT ljudi trebaju što prije naučiti, onda je to da će cijeli život biti izloženi mogućnosti homofobne diskriminacije te da nigdje ne postoji nikakav "siguran prostor". Planet Zemlja nikad za nikoga nije bio niti će biti utopija zvana "siguran prostor", a vlastite se osjećaje validira ne tako što ljude iz LGBT zajednice policijski podjarmljuje diktatima političke korektnosti

Uskoro su reagirali i švedski LGBT aktivisti i osudili tu ideju, a neki švedski ljevičari su – vrlo nepametno – pozivali i na to da se Pride Järva zabrani. To je fundamentalno pogrešna reakcija na ovaj potez švedskih ksenofoba i homofoba, jer demokracija nema smisla bez slobode okupljanja. Što naravno ne znači da Pride Järva treba pozdraviti ili odobravati; baš suprotno, treba mu se svim demokratskim sredstvima suprotstaviti i prokazati ga kao beskrupuloznu političku manipulaciju.

Jer, Švedski demokrati su stranka koja se protivi bračnoj jednakosti i posvajanju u istospolne obutelji, čiji zastupnici grme protiv "homoseksualnog lobija" i "dženderističke ideologije". To su ista retorika i isti stavovi kakve ima družba Željke Markić ili kakve mnogo manje artikulirano i pristojno zastupa poznati lider stranačke mladeži filoustaškog HČSP-a Frano Čirko. S obzirom da hrvatska politička scena nije ekvivalentna zapadnoeuropskima, možda bi Švedske demokrate najbolje ipak bilo usporediti s austrijskom Slobodarskom strankom, koja se također isticala koketiranjem s neonacizmom i koja otvoreno širi antisemitizam i mržnju prema strancima, s naglaskom na one koji su muslimani, a čiji je dugogodišnji lider Jörg Haider poginuo u prometnoj nesreći nakon što je pijan napustio gej klub u Klagenfurtu. Haider je naravno u javnosti istupao kao dobar suprug Claudije i otac Ulrike i Cornelije, protivio se LGBT pravima, a sa strane je radio ono što je tako tipično za autohomofobe.

Homofobni Danajci kojima ne treba vjerovati ni kada donose darove

No, baš kao i Haider i njegova Slobodarska stranka, i Švedski demokrati ipak mnogo više mrze strance nego pedere, te su se dosjetili kako bi jednim udarcem ubili dvije muhe. Riječ je o stranci čiji su članovi bili uhvaćeni kako nose nacistička obilježja, čiji su prvaci govorili da Židovi nikad ne mogu biti dio švedske nacije, koji islam smatraju mnogo većom prijetnjom od nacizma, koji su izražavali simpatije za Andersa Behringa Breivika (čak su teroristički pokolj koji je Breivik izveo u susjednoj Norveškoj isprva javno pripisali muslimanima!), koji su u znak protesta napustili dvoranu švedskog parlamenta kad je u njoj protestantska biskupica Eva Brunne držala govor o jednakosti i ljudskim pravima, čiji su parlamentarni zastupnici blisko povezani sa skupinama koje zagovaraju supremaciju bijele rase, koji na zatvorenim sastancima pjevaju nacističke pjesme i koji naravno smatraju da će "normalizacija homoseksualnosti dovesti do legalizacije pedofilije" itd itd.

To su dakle organizatori Pride Järva. Pritom to ne znači da su svi muslimani u Europi gay friendly ili tolerantni i da ne postoji problem homofobije u muslimanskoj zajednici, no dati podršku Švedskim demokratima oko ove teme za LGBT zajednicu ima smisla kao skočiti s najviše skakaonice u prazan bazen jer želi naučiti plivati. U odnosu na svoju otvoreno neonacističku i homofobnu prošlost Švedski demokrati donekle su se nanovo brendirali, pa sada vole nastupati pred plakatima ispunjenim šarenim cvijećem, ali svakome s minimumom zdravog (političkog) razuma je jasno da su to homofobni Danajci kojima ne treba vjerovati ni kada donose darove. Još manje kad organiziraju Prajd. LGBT osoba treba biti ili jako glupa ili teški autohomofob pa doći na nešto takvo. Za takve (LGBT) ljude postoji poznati izraz – korisni idioti.

S politički potkapacitiranim pederima uopće nam ne trebaju homofobi

S time da ova priča ima još jedan zanimljiv odvojak, koji svjedoči o tome kako se nekritički konzumiraju i percipiraju informacije u eri društvenih mreža. Ona je u hrvatske LGBT vode uplovila preko linka na blog Blazingcatfur, koji Švedske demokrate opisuje kao ekstremne desničare isključivo pod navodnicima. Koliko nacističkih pjesama treba otpjevati i koliko svastika treba nositi da bi bili ekstremna desnica bez navodnika? No, za hrvatsku Instagram-generaciju je spomenuti blog sa svojim tendencioznim i mjestimično činjenično netočnim postom o Pride Järva jednako vjerodostojan i relevantan izvor informacija kao, recimo, Guardian, pa ga se lijepi po Facebooku i linka po gej forumima, te čita kao neupitnu istinu. S tako mentalno okljaštrenim i politički potkapacitiranim pederima uopće nam ne trebaju homofobi.

Švedski demokrati ipak mnogo više mrze strance nego pedere, te su se dosjetili kako bi jednim udarcem ubili dvije muhe. Riječ je o stranci čiji su članovi bili uhvaćeni kako nose nacistička obilježja, čiji su prvaci govorili da Židovi nikad ne mogu biti dio švedske nacije, koji islam smatraju mnogo većom prijetnjom od nacizma, koji su izražavali simpatije za Andersa Behringa Breivika

Kad bi se nekome dalo, lako bi bilo realizirati jedan long con s hrvatskom verzijom sličnog bloga koji promiče najgluplje domaće autohomofobne stavove i hrvatsku filoustašku desnicu, koji bi se onda linkao svugdje kao dokaz potvrde takvih samoponištavajućih tlapnji, a da se na kraju otkrije kako je sve bila spačka. Naime, ako neki hrvatski peder bude mislio da je podrška borbi za LGBT ravnopravnost to što neki hrvatski homofob u međuvremenu počinje hvaliti miran Split Pride kao primjer u odnosu na sve muke Beograd Pridea (hrvatski su homofobi još većinom zaostali, trebat će im vremena da se toga dosjete ali eventualno hoće), onda taj hrvatski peder sebi potpisuje vječnu poziciju građanina drugog reda. A budimo realni, većina hrvatske LGBT populacije se baš tako vidi i ništa više ne želi, što znači da hrvatska LGBT zajednica trenutačno i dalje dosta profitira od primitivizma i tupavosti domaćih homofoba. Ako se oni pak masovno opamete prije nego se LGBT populacija zadovoljavajuće masovno emancipira, bit će čupavo.

PRIČA DRUGA: Fanatici LGBT političke korektnosti u epizodi "Drag queenove treba zabraniti"

Iako bi se u hrvatskoj LGBT zajednici vjerojatno percipiralo kao velika tragedija i još jedan pokazatelj izostanka žuđenog zajedništva da se u Zagrebu organizira još jedna, drugačija Povorka ponosa, to u emancipiranijim sredinama i emancipiranijim LGBT zajednicama nije ništa neuobičajeno; Berlin, uostalom, ima više Prajdova. Tako se i u škotskom Glasgowu ovog ljeta krenulo organizirati alternativni Free Pride, nakon što je tradicionalni Pride Glasgow odlučio naplaćivati ulaz na svoj završni party. Osobno mi se čini da bi bolji razlog bio kritizirati njihov blesavi ovogodišnji slogan "Be Happy", koji sugerira da tu nije riječ o prosvjednom maršu i borbi za LGBT ravnopravnost nego nekakvoj new age terapiji, ali to je one (cis) man's opinion.

U svakom slučaju, Free Pride je uskoro objavio odluku koja će se pokazati iznimno kontroverznom i koju će nakon brojnih protesta iz LGBT zajednice povući te se i obilato ispričavati. Free Pride je odlučio indirektno zabraniti nastup svim drag queenovima i to pod krilaticom Free Pride will be a safe space for all LGTIQA+ people. Odluka je obrazložena jezikom tako tipičnim za tu vrstu aktivizma, usmjerenom prema emocijama i fiktivnim sigurnim prostorima, a bez ikakvog spominjanja da tu netko nešto misli, da je tu netko nešto analizirao, da je tu netko nešto zaključio. Ne, Free Pride je "osjećao", "nadao se", pa ne bi želio da se itko "razočara" itd. Savršen primjer kada se političke odluke – jer to itekako jest politička odluka! – donose bez uključivanja mozga, vođene emocijama i političkom korektnošću, čiji cilj nije promijeniti ništa od lošeg u društvu nego natjerati ljude da sve to loše ljepše izražavaju.

Aktivizam kao kolektivna psihoterapija i imperativ feelgooda

Ključna je ideja političke korektnosti, kao i njezine LGBT verzije, spriječiti da se neki ljudi osjete pogođeni riječima, što ama baš nikako ne mijenja mnogo rašireniju i opasniju strukturnu diskriminaciju prema LGBT ljudima koja definitivno postoji u društvu. Dapače, može se reći i da je dodatno betonira, jer se homofobima nudi mogućnost da svoju homofobiju izražavaju retorički potpuno politički korektno. Iako se zove politička korektnost, ta je ideja suštinski antipolitička, buržujsko farbanje omiljeno onima koji se ne bi bavili teškim kopanjem LGBT aktivizma nego se vide kao policajci jezika.

Dati podršku Švedskim demokratima oko ove teme za LGBT zajednicu ima smisla kao skočiti s najviše skakaonice u prazan bazen jer želi naučiti plivati

Free Pride je konkretno svoju odluku donio nakon što su trans i nebinarne skupine u organizaciji osjetile da ih drag queenovi ugrožavaju, pa je zaključak da se trans ljudi ne mogu osjećati sigurno u prisustvu trandže. Meni kao cis gej muškarcu je sve to, priznajem, onkraj redikuloznog, i to ne zato što ne vjerujem da ima trans ljudi kojima se ne sviđaju drag queens (zapravo, nisam ni ja ljubitelj istih kao ni Ru Paul's Drag Racea, ali to je druga priča), nego jer se takvom odlukom događaja dva kolosalna politička promašaja. Prvi je da se poručuje kako je sigurnost važnija od slobode ( znamo da je to najbolji način da se izgubi i jedno i drugo), pa čak i ako je ta sigurnost manjkav koncept "sigurnog prostora" na nekoj Povorci ponosa, čime se Free Pride – zasigurno nesvjesno i neželjeno – svrstao u vrlo konzervativno razmišljanje. Htjeli su biti jako napredni, a jedini način kojeg su se dosjetili jest da provode cenzuru.

Drugi promašaj jest cijeli pristup aktivizmu kao kolektivnoj psihoterapiji i imperativu feelgooda, imperativu da se realnost svijeta isključuje i da se stvaraju sigurni prostori tj. geta, umjesto da se s (često ružnom) realnošću direktno suočava. Posve je nejasno kako se na taj način misli (tj. osjeća, tu se ne misli; razmišljanje je previše heteronormativno?) proizvesti društvena promjena nabolje, možda kolektivnim plakanjem ili deklarativnom solidarnošću koja je lišena ikakve i političke i ljudske supstance?

Graditi iluzije o sigurnim prostorima znači pretvarati se u ovce za klanje

Ako ima jedna lekcija koju svi LGBT ljudi trebaju što prije naučiti, onda je to da će cijeli život biti izloženi mogućnosti homofobne diskriminacije te da nigdje ne postoji nikakav "siguran prostor". Planet Zemlja nikad za nikoga nije bio niti će biti utopija zvana "siguran prostor", a vlastite se osjećaje validira ne tako što ljude iz LGBT zajednice policijski podjarmljuje diktatima političke korektnosti, nego što ih se izražava i što se s njima nešto konstruktivno čini. Graditi iluzije o sigurnim prostorima znači pretvarati se u ovce za klanje, koje će kao jedinu reakciju na napade homofoba imati blejanje o tome da to nije politički korektno i da su im baš povrijeđeni osjećaji.

Za hrvatsku Instagram-generaciju je spomenuti blog sa svojim tendencioznim i mjestimično činjenično netočnim postom o Pride Järva jednako vjerodostojan i relevantan izvor informacija kao, recimo, Guardian, pa ga se lijepi po Facebooku i linka po gej forumima, te čita kao neupitnu istinu

Nakon burnih i ljutitih online reakcija, Free Pride je u međuvremenu promijenio svoju odluku i sada više ne isključuju drag queenove. To je u suštini ispravna odluka, ali svjedoči prvenstveno o tome koliko je Free Pride slaba politička organizacija, koja uopće ne drži do svojih političkih stavova, a naravno da je tako kad se o njima ne razmišlja nego ih se osjeća. Poznato je da su osjećaji prilično promjenjiva kategorija, otprilike i kao vremenske prilike. Bilo je dovoljno malo histeriziranja po društvenim mrežama da pogaze sve što su samo nekoliko dana prije gorljivo zastupali. Čemu uopće vrijede politički stavovi Free Pridea ako je dovoljno da netko kaže da ga oni ljute pa ih Free Pride odmah promijeni?

Iako se zove politička korektnost, ta je ideja suštinski antipolitička, buržujsko farbanje omiljeno onima koji se ne bi bavili teškim kopanjem LGBT aktivizma nego se vide kao policajci jezika

Poznata je ona izreka o muškarcima koji misle malom, a ne velikom glavom. U ovom slučaju bi se ona mogla parafrazirati u LGBT aktiviste koji misle svojim osjećajima a ne razumom. Rezultat takvog pristupa aktivizmu često je da završiš osjećajući se kao budala, a da – kad se o svemu razmisli – sve činjenice upućuju i da jesi budala. Bar u tom slučaju se osjećaju pokažu politički ispravnima. Ali s druge strane, to zapravo i odgovara osjećajnim aktivistima – samo da su njihove emocije u centru svačije pažnje, a za sve ostalo, milijun puta važnije, koga briga.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.