Jeste li ikad čuli za Dianu Budisavljević? Rijetki jesu, a ta je dama iz Zagreba organizirala i vodila najveću akciju spašavanja djece u cijeloj tada ratom zahvaćenoj Europi, akciju u kojoj je spašeno više od deset tisuća djece iz ustaških logora smrti Loborgrad, Gornja Rijeka, Stara Gradiška, Jasenovac, Mlaka i Jablanac. Pa ipak, njezinog imena nema u udžbenicima, čak ni studenti povijesti ne uče o njoj. Baš zato smo odlučili Dan sjećanja na holokaust i sprečavanja zločina protiv čovječnosti obilježiti sjećanjem na zaboravljenu heroinu Drugog svjetskog rata.

Diana Budisavljević, rođena Obexer, bila je Austrijanka, rođena u Innsbrucku 1891. godine, gdje je i upoznala svog budućeg supruga Julija Budisavljevića koji je tamo studirao medicinu. Vjenčali su se 1917. godine, a u Zagreb dolaze živjeti 1919. godine, kad je dr. Budisavljević imenovan za profesora kirurgije na tek osnovanom zagrebačkom Medicinskom fakultetu. U Innsbruck se vraća 1972. godine, gdje je i umrla 20. kolovoza 1978. godine.

U listopadu 1941. godine, kad počinje humanitarnu akciju, Diana je već pedesetogodišnjakinja, majka dviju kćeri i baka, svjesna da riskira živote svoje obitelji ali pri svemu nepokolebljiva u želji da pomogne.

"O Diani sam saznao manijakalnim obilaskom antikvarijata i knjižara"

Humanitarni je rad započela u namjeri da samo novčano pomogne ženama i djeci u logoru Loborgrad. Obraća se Židovskoj bogoštovnoj općini, za koju je čula od svoje krojačice da priprema veliku humanitarnu pomoć svojim članovima i tamo saznaje da nije dovoljno davati samo novčane priloge nego da treba organizirati ljude koji će preuzeti brigu o pravoslavnim zatočenicama jer za pripadnike pravoslavne vjere nije u Zagrebu postojala nikakva akcija pomoći.

Kako bi spasila djecu, nije prezala ni od čega; kucala je na vrata Andrije Artukovića, Eugena Kvaternika, nadbiskupa Alojzija Stepinca, njemačkih oficira, stalno se trudeći ishoditi dozvole za izvlačenje djece iz logora. Konačno je dobiva od njemačkoga kapetana Alberta von Kotziana. Sama je, ili sa suradnicima, stalno u životnoj opasnosti, odlazila u logore kako bi izvukla malu djecu, često bolesnu i na samrti

Tako je počela, a s vremenom je njezina akcija, poznata pod imenom Akcija Diane Budisavljević, prerasla u, kako stoji na mrežnim stranicama Spomen područja Jasenovac, po svom opsegu, broju sudionika i broju spašene djece (oko 10.000), jedna od najsloženijih i nedvojbeno najhumanija akcija takve vrste tijekom Drugog svjetskog rata, kako na području NDH, tako i u čitavoj okupiranoj Europi.

Pa ipak se o njoj ne uči u školama. Iz prašine potpunog zaborava izvlači je Dnevnik, objavljen tek 2003. godine u izdanju Hrvatskog državnog arhiva, u kojem Diana potanko opisuje svoju akciju, pa ipak i dalje ostaje nepoznata čak i studentima povijesti. Evo što nam je o Diani rekao dr. Dragan Markovina, povjesničar.

Kako to da je nitko kasnije nije kontaktirao? Je li to bilo vezano uz to što je bila Austrijanka? Je li razlog bila činjenica da nije bila partijska nego nezavisna aktivistica, gospođa iz visoke građanske klase? Koliko je još značajnih dokumenta ostalo zaboravljeno ili/i uništeno u razdoblju nakon 2. svjetskog rata jer akteri nisu bili aktivisti i aktivistice vladajuće političke opcije?

"Za Dianu Budisavljević sam prvi put čuo kad je u izdanju Arhiva objavljen njezin dnevnik. To je zgodno koincidiralo s činjenicom da sam se upravo u to doba trebao upoznati s njezinim djelovanjem putem nastave na fakultetu, no to nije bio slučaj. Kao i većinu stvari koje se nisu uklapale u dominantne narative, o Diani sam saznao manijakalnim obilaskom antikvarijata, knjižara i zagrebačke biblioteke Bogdana Ogrizovića", kazao nam je i dodao:

"Treba odmah reći da je i njezino djelovanje, kao i dobar dio traume ustaških zločina i u socijalističkom razdoblju bilo u drugom planu. I to ponajprije zbog nastojanja da se traume nadvladaju i da se izgradi novo društvo. Zašto se o tome nije gotovo uopće pričalo od '90. do danas, vjerujem da ne treba objašnjavati. Stoji činjenica da su ta silna kozaračka djeca, uz ogromne rizike, spašena i da mnoga od njih, praktično do pred kraj života nisu bili svjesni vlastitog porijekla. O Diani se danas zna dosta toga, barem onaj koji to želi znati, no stoji činjenica da bi njezina priča morala ući u školske programe."

Smatra se začetnicom socijalnog rada u nas, ali o njoj se sluša samo u okviru izbornog kolegija

Uče li studenti povijesti danas o Diani, pitali smo Aleksandra Jakira, dekana splitskog Filozofskog fakulteta, koji na tom fakultetu drži kolegij Hrvatska povijest između 1918. i 1945. godine. "Nastojim svakako bar spomenuti njezinu akciju pomaganja zatočenicima u logorima, kad se u sklopu kolegija 'Hrvatska povijest 1918.- 1945.' bavim genocidnom politikom režima u tzv. NDH", kaže.

Diana Budisavljević smatra se i začetnicom socijalnog rada u nas, ali o njoj imaju prilike čuti samo oni studenti koji se opredijele za izborni predmet Povijest socijalnog rada. Evo što nam je odgovorila Marina Ajduković, koja drži taj kolegij na Studijskom centru socijalnog rada pri zagrebačkom Pravnom fakultetu:

"Studenti socijalnog rada o gospođi Budisavljević nažalost čuju samo u okviru izbornog kolegija 'Povijest socijalnog rada' kad joj je posvećeno dosta pozornosti. Meni je osobno i profesionalno žao da je to izborni kolegij, no to je jednostavno činjenica."

Djeca spašena iz logora na zagrebačkom kolodvoru, Zagreb, 1942.

Kako bi spasila djecu, nije prezala ni od čega; kucala je na vrata Andrije Artukovića, Eugena Kvaternika, nadbiskupa Alojzija Stepinca, njemačkih oficira, stalno se trudeći ishoditi dozvole za izvlačenje djece iz logora. Konačno je dobiva od njemačkoga kapetana Alberta von Kotziana. Sama je, ili sa suradnicima, stalno u životnoj opasnosti, odlazila u logore kako bi izvukla malu djecu, često bolesnu i na samrti.

S vremenom je njezina akcija, poznata pod imenom Akcija Diane Budisavljević, prerasla u, kako stoji na mrežnim stranicama Spomen područja Jasenovac, po svom opsegu, broju sudionika i broju spašene djece (oko 10.000), jedna od najsloženijih i nedvojbeno najhumanija akcija takve vrste tijekom Drugog svjetskog rata, kako na području NDH, tako i u čitavoj okupiranoj Europi

Prilikom posjete Staroj Gradiški zapisala je: "Prijepodne je bio došao i Luburić. Bio je bijesan što mora predati djecu. Kazao je da ima dovoljno katoličke djece koja u Zagrebu rastu u bijedi. Neka se za njih brinemo. Njegova majka je svoju djecu također morala odgajati u najtežim okolnostima, u najvećoj bijedi, itd. Onda nam je opet prijetio da samo o njegovoj dobroj volji ovisi hoće li nas pustiti iz logora. Ima mogućnosti sakriti nas tako da nas nitko ne može naći. Može nas tražiti i za nas pitati tko god želi. Što ministri odluče, to se njega uopće ne tiče. Pobrinut će se da i ministri dođu u logor. I kad ih bude tamo imao, onda će samo on odlučivati što će se desiti. U logoru jedino on ima vlast."

Kartoteka za oko 12.000 djece oduzeta nakon rata

Prvi su joj suradnici bili arhitekt Marko Vidaković i Đuro Vukosavljević, posebno je cijenila pomoć Kamila Breslera iz Ministarstva udružbe NDH (danas bi se to zvalo Ministarstvo socijalne skrbi) i Danice Habazin, glavne sestre Hrvatskog crvenog križa, a akciji su se pridružili i Jana Koh, Tatjana Marinić, Ljubica Becić, supruga slikara Vladimira Becića, i mnogi drugi uz čiju je pomoć, kao i uz pomoć Caritasa Zagrebačke nadbiskupije organizirala prihvat i smještaj djece iz logora.

Prijepodne je bio došao i Luburić. Bio je bijesan što mora predati djecu. Kazao je da ima dovoljno katoličke djece koja u Zagrebu rastu u bijedi. Neka se za njih brinemo. Njegova majka je svoju djecu također morala odgajati u najtežim okolnostima, u najvećoj bijedi, itd. Onda nam je opet prijetio da samo o njegovoj dobroj volji ovisi hoće li nas pustiti iz logora

Djeca su bila smještena u Zavodu za gluhonijeme, u Zaraznoj bolnici, u Jeronimskoj dvorani, u domovima na Josipovcu, Vrhovcu, u Kukuljevićevoj ulici br. 19, a uz pomoć dr. Kamila Breslera i u organizaciji Ministarstva urudžbe i u Jastrebarskom i Sisku. Unatoč brizi, mnoga su djeca, osobito ona mlađa, umrla od bolesti i iscrpljenosti, a prema podacima sa stranica Spomen područja Jasenovac, više od polovice od ukupnog broja spašene djece bilo je smješteno u obitelji.

U nastojanju da otkrije i sačuva identitet djece i omogući njihov povratak roditeljima, Diana Budisavljević je sa suradnicima izradila kartoteku za oko 12.000 djece. Na njezinu veliku žalost, kartoteka joj je oduzeta nakon rata.

Diana Budisavljević i sestre Crvenog križa popisuju djecu prije transporta za Zagreb, logor Stara Gradiška, 10. srpnja 1942.

U svom dnevniku 28. veljače 1945. godine je zapisala: "S g. Madjerom odlazim u trpezariju. Kaže da je došao po kartoteku i pita hoću li mu je dati. Ne, dobrovoljno je neću predati, jedino ako ima nalog. Pokazuje mi dopis Ministarstva potpisan od Tatjane Marinić, načelnice. Kažem da ću mu onda kartoteku predati. Neka mu dam što hoću i za to će mi dati potvrdu.

Koliko je značajnih dokumenta zaboravljeno ili uništeno u poraću jer akteri nisu bili aktivisti i aktivistice vladajuće političke opcije?

Kazala sam da ako moram kartoteku predati, onda ću mu dati sve. Kažem mu da sam očajno uvrijeđena. Predajem kartoteku, bilježnice za nalaženje nepoznate djece, registar za fotografije i bilježnicu s popisom posebnih oznaka na djeci. No, željeli smo što je moguće više male djece vratiti njihovim roditeljima. I bila je to sada velika bol, moja i gđe Džakule, da nam se tako naglo naš rad na našoj kartoteci oduzeo i da nam je na taj način bilo onemogućeno to ostvariti. Znali smo da će sada mnoge majke uzalud tražiti svoju djecu. Strašno rastajanje u logorima, dugogodišnja čežnja za njima na radu u Njemačkoj, a sada neće naći svoje najdraže.“ Njezina kartoteka nije ni do danas u cijelosti pronađena.

Djeca iz logora Stara Gradiška na Raskužnoj postaji; Zagreb, 11. srpnja 1942.

Marina Ajduković u svom stručnom radu pod nazivom "Djelovanje Diane Budisavljević: Rad s djecom stradalom u 2. svjetskom ratu" zapisala je:

"Ovako osmišljen rad predstavlja praksu pomaganja u skladu sa suvremenim aspektima primjene Konvencije o pravima djeteta kad se radi o djeci u ratu, koja je donesena mnogo godina kasnije. Iako svoje djelovanje nije započela s idejom 'da radi socijalni rad', Diana Budisavljević kao nezavisna socijalna aktivistica jedna je od preteča suvremenog socijalnog rada u Hrvatskoj u promicanju i zastupanju ljudskih prava marginaliziranih skupina i organizaciji rada temeljem dobro dokumentirane prakse. Uz to, njeno djelovanje je primjer tzv. 'skrivene povijesti socijalnog rada' s obzirom na to da sve do 2003. godine, kad je tiskan njezin dnevnik, ono nije bilo poznato hrvatskoj javnosti.

Na kraju svoga rada Ajduković postavlja niz pitanja na koja još nismo dobili odgovore:

"Kako to da je njezino djelovanje bilo zanemareno? Kako to da je nitko kasnije nije kontaktirao? Je li to bilo vezano uz to što je bila Austrijanka? Je li razlog bila činjenica da nije bila partijska nego nezavisna aktivistica, gospođa iz visoke građanske klase? Koliko je još značajnih dokumenta ostalo zaboravljeno ili/i uništeno u razdoblju nakon 2. svjetskog rata jer akteri nisu bili aktivisti i aktivistice vladajuće političke opcije? Kako ih pronaći?".

"To je bio najljepši dar koji sam u životu dobila - mogućnost da ljude spasim od sigurne smrti." (Diana Budisavljević, 14. lipnja 1942.)

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.