Zagrebačka Povorka ponosa ove je subote postala punoljetna i još se jednom vidjelo koliki je put prijeđen od krvave subote u lipnju 2002., kad je prva Povorka bila okružena kordonima policije i gomilama krvožednih napadača, a u svijet su iz Zagreba bile poslane šokantne slike nasilja. Ali ove je subote, opet, nekoliko tisuća ljudi mirno prošlo od Rooseveltova trga do Parka Ribnjak, a Zagreb ih je, kao i prethodnih godina, dočekao raširenih ruku.

Povorka, ove godine pod sloganom “Osamnaest ponosnih godina” krenula je nešto prije 16:00 nakon okupljanja pred Mimarom i prošla Trgom Republike Hrvatske, Frankopanskom ulicom, Ilicom, Trgom bana Jelačića, Jurišićevom, Draškovićevom i Šoštarićevom ulicom do parka Ribnjak, gdje je završila javnim skupom i koncertom Le Zbora.

"Poruka ove punoljetne Povorke ponosa jest da smo tu, da ovo nije samo ‘faza’, dio smo hrvatskog društva, ne idemo nikamo i želimo punu ravnopravnost", rekla je programska koordinatorica Zagreb Pridea, Doria Jukić.

Ističe kako je danas, u usporedbi s 2002. vidljiva brojnija i snažnija podrška, kaže i da je svakodnevica LGBT osoba u Hrvatskoj i dalje ispunjena diskriminacijom, nasiljem, homofobijom, transfobijom i bifobijom te da je vidljiva na radnim mjestima, ulicama, u školama i ustanovama.

"Moramo poslati poruku da ne pristajemo da naša svakodnevica bude ispunjena nasiljem i tražimo nadležne institucije, Vladu, Sabor i predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović da jasno ustanu i kažu da nasilje nad LGBT osobama nije u redu", poručila je Jukić.

Iz Zagreb Pridea su izrazili ponos što danas mladi odrastaju u društvu u kojem je upravo Povorka ponosa najdugovječniji prosvjed za ljudska prava u Hrvatskoj te poručili da su mladi glasniji, hrabriji i vidljiviji u borbi za zauzimanjem novih ulica i sigurnih prostora za sve.

"Mi smo tu da im damo prostor i pokažemo da je nas koji se se borimo za slobodu i jednakost puno više od onih koji se zalažu za nejednakost i hijerarhije", poručili su.

I doista, trend "pomlađivanja“ Povorke ponosa ove je godine bio možda još izraženiji no ranije, a hoće li on iznjedriti novu generaciju aktivistkinja i aktivista koja će se suprotstaviti glasovima što ih žele vratiti "u ormare", tek će se vidjeti.

Dotad, ne zaboravimo da se Prajd živi svaki dan.