Roditelji su Anu Dragičević smjestili u Lopaču kada joj je bilo 16 godina jer nisu mogli prihvatiti njenu seksualnu orijentaciju. Petogodišnje zatočeništvo istražuje Državno odvjetništvo.

Potresnih priča pacijenata Psihijatrijske bolnice Lopača koje je istražio Novi list bilo je više, a najšokantnija je ona koja se odnosi na 21-godišnju Riječanku Anu Dragičević, osobu koja je razdoblje od 16. do 21. godine života gotovo u cijelosti provela u Lopači, zatvorena protiv svoje volje. 

Utvrđeno je da nije bilo zakonskih elemenata za njenu prisilnu hospitalizaciju koja se provodi isključivo u situacijama kad je osoba opasna po sebe ili živote drugih ljudi. To se posebno odnosi na drugi slučaj hospitalizacije kada je Ana bila punoljetna i nije bila opasna ni za koga, što znači da je na hospitalizaciju morala svojevoljno pristati.

Usprkos inzistiranju dr. Vulin, tadašnje ravnateljice PB Lopača, Ana je odbila potpisati suglasnost, pa se njeno zaprimanje u bolnicu, kao i boravak od 18. do 21. godine, može smatrati nelegalnim. Novi ravnatelj psihijatrijske bolnice dr. Radimir Rakun potvrdio je riječkom listu da su se izvanrednim nadzorom "utvrđivale okolnosti prijema jedne Riječanke na hospitalizaciju s ciljem utvrđivanja zakonitosti prijema i smještaja pacijentice u tu ustanovu".

Oduzeta mladost
"Nevjerojatno je da sam zbog toga u Lopači odslužila zatvorsku kaznu od skoro pet godina. Oduzeli su mi djetinjstvo, nisam završila školu koju sam u Lopači tražila da nastavim, a nisu mi to omogućili, zdravlje mi je loše, imam samo 47 kilograma, traumatizirana sam, prestrašena", rekla je Novom listu Ana Dragičević.

Ana je iz psihijatrijske bolnice puštena odmah nakon što je dr. Rakun preuzeo dužnost pomoćnika ravnatelja za medicinska pitanja, kada je dobio ovlaštenja kojima samostalno može otpustiti pacijenta, što je dotad bilo isključivo pravo ravnateljice dr. Mirjane Vulin koja je kao odgovorna osoba zaprimila i na neprimjeren način tretirala Anu Dragičević.

"Zatvorili su me u Lopaču jer se nisu htjeli nositi s mojom istospolnom orijentacijom. Nisu shvatili da ja nisam homoseksualka zato da bi njih provocirala, nego je to moja prirodna sudbina. Smjestili su me u Lopaču jer ih je bilo sram, pa im je bilo lakše da okolina misli da sam ovisnica, nego lezbijka. Ja i moja cura, a roditelji nam nisu odobravali vezu, posebno moj otac koji je agresivan i netolerantan, zbog čega smo bile prisiljene na povremena bježanja od kuće, nekad bismo popile nešto alkohola, no to nije neki poseban grijeh u našim godinama. Ali drogirale se nismo, što su od mene neki u toj ustanovi tražili da priznam jer sam upravo zbog toga formalno hospitalizirana", ispričala je Ana.

Kada je prvi put smještena u Lopače jedan nalaz za droge je bio pozitivan, što je Aninim roditeljima bio savršen izgovor da joj je mjesto na psihijatriji. Tijekom boravka u bolnici inzistirala je da joj se izvadi krv kako bi dokazala da nije ovisnica, ali joj nije udovoljeno.

Iako su je u Lopači uglavnom tretirali kao ovisnicu o heroinu, na kraju je dokumentom bolnica demantirana njenu ovisnost o opijatima jer nije bilo apstinencijskih smetnji, te je zaključeno da je apsolutno neprihvatljivo što se njena seksualna orijentacija terapijski razmatrala, jer se ne radi o bolesti niti poremećaju, već o slobodnoj volji i izboru pojedinca, piše Novi list.