Zbog čega Psihijatrijska bolnica u Lopači još uvijek radi, a liječnici koji muče pacijente imaju radno mjesto i nisu u zatvoru?

Ako je točno ono što je dr. Slavko Sakoman izjavio u ponedjeljak navečer u HTV-ovoj emisiji "Otvoreno" - da u Lopači zbog "pozadinskih interesa" drže i više godina zadržavaju veći broj maloljetnih pacijenata kojima na psihijatriji uopće nije mjesto te da su pacijenti izloženi torturi kakva je i u zatvorima zabranjena, onda bi i ministar zdravstva Darko Milinović trebao podnijeti ostavku jer ništa nije poduzeo da se tortura u Lopači zaustavi. 

Ta se kuća strave u središtu pozornosti našla zbog stravičnog slučaja mlade Riječanke Ane Dragičević koja je pet godina mučena u Lopači samo zato što je lezbijka. Priča je poznata većini hrvatskih građana: u Lopaču su je, kao šesnćstogodišnjakinju, smjestili vlastiti roditelji ne bi li je "izliječili" od homoseksualnosti, dakle, ljudi zreli za psihijatrijski nadzor. Kad je navršila 18 godina u toj su je ustanovi zadržali iako im nije dala, kako to zakon propisuje, pisano odobrenje. Njezini mučitelji bili su dvoje vladara Lopače: ravnateljica dr. Mirjana Vulin i dr. Radomir Rakun. Vezali su je, drogirali lijekovima, bacali u samicu, lažirali nalaze da je narkomanka kako bi imali kakvo - takvo opravdanje da je zadrže. Prvi put puštena je na slobodu kad je doktorici Vulin rekla da ju je "izliječila" i da nakon njezinih tretmana više ne voli cure nego dečke. Kako liječnica to jest ravnateljica bolničke ustanove može biti osoba koja, unatoč znanstveno dokazanoj činjenici da homoseksualnost nije bolest i koja od homoseksualnosti "liječi" premda takve bolesti nema na popisu Svjetske zdravstvene organizacije?

Hrabra Ana uspjela je izići iz Lopače i smogla snage javno progovoriti o svom slučaju. Zbog svega što je prošla danas su joj, nažalost, uistinu potrebni liječnici. Nažalost, malo tko je obratio pozornost na to što je Ana Dragičević stalno ponavljala da je odlučila uzbuniti javnost jer želi spasiti druge od mučitelja iz Lopače. Na njezin slučaj gledalo se kao na pojedinačni ispad, a konzervativna javnost nastojala je čim prije zaboraviti na jedan umalo uništen mladi život zbog "pogrešnog" životnog "izbora". Zbog intenzivnog izvještavanja medija o cijelom slučaju ministar zdravstva smijenio je dr. Vulin i poslao u nadzor dr. Sakomana i ravnatelja Vrapča dr. Vladu Jukića. I mislio kako će time slučaj Lopača biti zaključen i da javnost nikada neće doznati što su sve nadzornici otkrili u riječkoj kući strave.

A onda se dogodila splitska psihijatrija i njezin bolesnik koji je umalo, pomračena uma, ubio bebu bacanjem o tlo i cipelarenjem. Dva dana prije zločina sam je tražio hospitalizaciju, ali ju nije dobio. Zbog toga se javnost počela pitati koji kriteriji važe u hrvatskim psihijatrijskim ustanovama kada one "zbog pozadinskih interesa" zatvaraju zdrave ljude, a na slobodi drže potencijalne psiho-ubojice. Tako se dogodilo i "Otvoreno" Mislava Togonala na temu (ne)rada psihijatrijskih ustanova.

Ali, Mislav, nažalost, nije uopće registrirao što je Sakoman u njegovoj emisiji rekao i koliko je važno to što je rekao. A doktor je ustvrdio da je nakon nadzora zbog slučaja Ane Dragičević u svom izvještaju napisao da se Lopaču treba hitno zatvoriti i to zbog više razloga, a jedan je "tortura koja je nedopustiva čak i u zatvorima"! Izjavio je i da Anin slučaj nikako nije jedini, da se više pacijenata koji su tamo stigli kao adolescenti u toj ustanovi nastoji što duže zadržati zbog financijskih "pozadinskih interesa". Dr. Sakoman trebao je i ranije alarmirati javnost i upoznati je sa stvarnim stanjem u Lopači tim više što se ispostavilo kako su sve Anine tvrdnje točne i pogotovo zato što je dio konzervativne javnosti koja ne odobrava homoseksualnost Anu svrstao u kategoriju nevjerodostojnih svjedoka.

Ali, sve to više možda i nije važno - važno je da u Lopači, prema raspoloživim podacima, u ovom trenutku boravi dvjestotinjak pacijenata i da su među njima očito mnogi kojima tamo uopće nije mjesto. O njima skrbe Anini mučitelji, drogiraju ih, vežu, bacaju u samice. Do kad?