Sam Taylor se američkoj vojsci pridružio 2003. godine kako bi mogao platiti fakultet. Četiri godine poslije na Sveučilistu Sjeverne Karoline završio je studij religije i kreativnog pisanja. Ostavio je obitelj u Chapel Hillu i otišao u rat, u južni Irak, ali nitko nije znao da je već prije toga počeo živjeti kao žena.

Kao pomoćnik kapelana 11 je mjeseci bježao od bombi i nosio jurišnu pušku, kojom je štitio svog nadređenog. Cijelo to vrijeme savjetovao je vojnike i propovijedao na misama. Obitelj, prijatelji, ali i svi ostali znali su priču o njegovu ratnom putu, jer je za jedne novine pisao kolumnu o svom životu u Iraku. Molili su se da se živ i zdrav vrati kući, slali mu pakete i pisali pisma.

U Basri, gradu u kojemu je plamtio rat, Taylor i kapelan spavali su u kućici od šperploče, samo nekoliko metara od mjesta gdje su ubijena tri vojnika. Drveni križevi stajali su tamo gdje su poginuli. Dvojac je povremeno putovao helikopterom u udaljena iračka mjesta kako bi služio vojnicima. Ondje bi ostajali tjedan ili dva.

Već živio kao žena, a onda morao u rat

Taylor se sjeća jednog vojnika koji mu je došao uznemiren pričom o transrodnoj ženi, koju je pročitao u vojnim novinama. Plačući je rekao da, kad bi bilo pravde, "ona-on" bi bio ubijen.

"Vrlo ozbiljno smo razgovarali o tome kako transrodni ljudi nisu zapravo oni na koje se on ljuti. Podsjetio sam ga i da smo svi mi Božja djeca", kaže Taylor. "Vjerovao mi je. Želio je čuti sto sam mu imao reći…i došli smo do onoga sto ga je uistinu mučilo".

Nitko nije znao da je za Taylora taj razgovor bio istinski potresan. On je bio transrodna žena koja je skrivala svoj identitet.

Nacionalni centar za ravnopravnost transrodnih osoba procjenjuje da u Americi transrodne osobe čine jedan posto (ili manje) ukupne populacije. Transrodni identitet ne upućuje na nečiju seksualnu orijentaciju.

Sam Taylor za sebe će reći da je luckasta osoba koja puca iz pištolja i voli košarku. kaže da je oduvijek znala da nije muškarac, ali nije se to usudila otkriti konzervativnoj okolini. Prvi je put počela živjeti kao žena tri mjeseca prije odlaska u Irak. Radila je tada u bostonskoj župi. Tom životu došao je kraj kad je poslana u rat kao pripadnik Nacionalne garde.

"Znala sam da će mi biti teško opet živjeti kao muškarac, ali nisam imala izbora, jer u vojsci ne možete biti transrodna osoba. Dugo vremena živite u neposrednoj blizini drugih vojnika i svaki vaš e-mail ili komentar na Facebooku može se naći na meti kritika. Svakodnevni napadi mogli su samo pojačati stres", kaže. "Sve sam preuveličavala, sve mi je bilo izokrenuto. Bila sam vrlo nervozna i jako zabrinuta da će vojska doznati tko sam."

DADT još uvijek aktualan

U Američkoj vojsci već godinama ima gejeva i lezbijki, ali unatoč ukidanju DADT-a nitko ih ne dočekuje raširenih ruku.

Narednik Jason Kalarchik, njezin bivši cimer, kaže kako su pojedini vojnici sumnjali da je Taylor gej, ali nije ih se to ticalo. "U vojsci, osobito kad služite izvan Amerike, ako mislite da je netko gej, držite to za sebe", kaže Kalarchik. "Vojska je stvarno stroga u vezi s tim i ako bi netko došao u moj ured i rekao nešto, znao bi da bi mu ja to zamjerio".

Nije uobičajeno da se narednici druže s vojnicima koji imaju niske činove, ali Kalarchik i Taylor lijepo su se slagali. Još uvijek su dobri prijatelji, iako je Kalarchik bio iznenađen kad je lani saznao da je Taylor transrodna žena. "Sam je bio prilično zainteresiran za sva pitanja vezana uz transrodnost. Njegova osobnost definitivno je bila drukčija. Imao je prilično liberalna stajališta kad smo raspravljali o politici i bio je strastven kad je govorio o LGBT pravima".

Prošlog mjeseca Sam Taylor rekla je istinu vojnom kapelanu Kevinu Winemilleru. Bio je iznenađen, ali iako se ne slaže s tim izborom, tvrdi da će njih dvoje uvijek biti prijatelji.


Taylor u Iraku, dok je još morao skrivati svoj identitet

Winemiller kaže da nije siguran kako bi vojnici reagirali da znaju da im je kolega transrodna osoba. "Ali Taylor je bio dobar vojnik i kapelanov pomoćnik, koji je gradio knjižnicu, osmišljavao igre za vojnike i čak zaradio veliku čast pisanja govora za pukovnika", kaže kapelan. "Bio je sjajan u podučavanju Biblije…mogao je prezentirati sakramente, mogao je sve".

Podrška roditelja

Samo tjedan dana nakon sto je prošlog proljeća otpuštena iz vojske, Taylor je počela primati injekcije estrogena u bedreni mišić. Taj hormon uzrokuje rast grudiju, smanjuje dlakavost, omekšava kožu, masnoće se premještaju na bokove, bedra i stražnjicu. Promjena boje glasa zahtijeva operaciju.

Ipak, Taylor ne voli pričati o svojim tjelesnim promjenama. "Mislim da zbog toga što postoji toliko mnogo priča, viceva i ideja o tome sto se događa s tijelom transseksualne žene…i zato što je to putovanje često posve vidljivo vanjskom svijetu, ljudi koji nisu transrodni često misle da ne moraju biti pristojni kad je riječ o tijelu transrodne osobe", kaže.

Njezini roditelji, Michael i Susan Taylor, velika su joj potpora.

"Mi smo njezini roditelji", kažu. "Volimo Sam i ponosni smo na nju. Ima sveučilišnu diplomu, veteran je iračkog rata i predani kršćanin. Sam je dobra osoba. Mi smo uz nju."

Taylor kaže da je autanjem unaprijedila svoje odnose s ljudima i službu u crkvi. "Mogu ljudima reći da postoje oprost i ljubav i milost za sve, ne samo za one koji se uklapaju u društvene kalupe", kaže.

Prošle jeseni počela je raditi u biskupskoj crkvi St. Paul u Brooklineu, gradu u Massachusettsu. Radi na tome da jednoga dana postane svećenica. Nekoliko se puta suočila sa stigmatizacijom transrodnih osoba, ali obično je bila riječ o prijezirnim pogledima. Jednom su je u vlaku okružila trojica muškaraca i postavljala joj prijeteća pitanja. Ostala je smirena i izišla na sljedećoj postaji.

Danas je usredotočena na to da bude iskrena prema sebi.

"Nažalost, život nije samo jedan dugi put na kojem se pronalazi blago skriveno ispod planine. Ne postoji jedna ljestvica boli ili zabrinutosti. Ili radosti koja dolazi sa spoznajom da je moguće preživjeti i napredovati bez obzira na ono sto je svemir bacio pred mene.", zaključuje Taylor.