Poražavajući trend ozbiljnog i sveprisutnog problema partnerskog nasilja koje, po podacima UN-a, trpi čak 70 posto žena u nekom trenutku svog života slijedi i Hrvatska.

Tri nevladine udruge provele su istraživanje o implementaciji zakonodavstva o partnerskom nasilju u Hrvatskoj, doznale zabrinjavajuće podatke i čule šokantna svjedočenja žrtava.

Autonomna ženska kuća Zagreb u suradnji je s partnerima iz The Advocates for Human Rightsa i Bulgarian Gender Research Foundationa u svom Izvještaju o ljudskim pravima upozorila da u Hrvatskoj, unatoč postojanju zakona i propisa, postoje ozbiljni problemi u njihovoj provedbi koji negativno utječu na sigurnost žrtve i odgovornost počinitelja, izvijestio je tportal koji je na uvid kompletan izvještaj i izdvojene, posebno šokantne slučajeve partnerskog nasilja.

Izvještaj je rezultat praćenja državne implementacije zakonodavstva o partnerskom nasilju u kojem su aktivistice i aktivisti nevladinih udruga provele dvije misije monitoriranja (u listopadu 2010. i veljači 2011. godine) te proputovale 11 hrvatskih gradova. Provele su 67 intervjua s predstavnicama organizacija civilnog društva, radnicama skloništa i državnih domova, žrtvama nasilja, zaposlenima u centrima za socijalnu skrb, policijom, sucima, državnim odvjetnicima, odvjetnicima, zdravstvenim djelatnicima i zaposlenima u zatvorskom sustavu.

Državno odvjetništvo ne primjenjuje Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji?!

Istraživanje je pokazalo kako, znajući činjenicu da se slučajevi partnerskog nasilja u obitelji mogu procesuirati kroz nekoliko zakona iz kaznenog i prekršajnog okvira, državno odvjetništvo ne procesuira slučajeve prema Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji. Ne koristi često ni poseban članak Kaznenog zakona kojim se kažnjava svako nasilno, zlostavljajuće ili osobito drsko ponašanje koje dovodi drugog člana obitelji u ponižavajući položaj i koji propisuje kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina. Razlog tomu je neprecizna definicija nasilničkog ponašanja.

Udruge upozoravaju kako državno odvjetništvo ne smatra partnersko nasilje u obitelji kaznenim djelom, osim ako je "prvo prijavljeno nasilje teškog oblika ili postoji povijest ponavljanja nasilja". Navode i kako postoji "prešutni dogovor" između državnog odvjetništva i policije da se slučaj ne bi trebao procesuirati do treće policijske intervencije.

Nije zlostavljanje nego "poremećeni odnosi"

Čak i u slučajevima teških fizičkih ozljeda, nastavljaju udruge, državni odvjetnici su i previše spremni odbaciti predmet kada žrtva odluči da ne želi svjedočiti protiv svog supruga, nije surađujuća ili se povuče zbog prijetnji, straha, srama ili drugih razloga. Pravda može biti ometana i zakonskim člankom koji oslobađa supružnike od obaveze svjedočenja, pa će kazneni predmet tada biti zatvoren.

Kad je ponašanje sudaca, odnosno njihovi stavovi u pitanju, istraživanjem je utvrđeno kako postoji nedostatak redovite edukacije, "prepopustljivo" kažnjavanje čest izostanak davanja prioriteta sigurnosti žrtve.

"Uobičajeno je da suci ne gledaju na partnersko nasilje kao na zlostavljanje koje prijeti dobrobiti i sigurnosti žene, već kao na 'poremećene odnose', 'svađu' ili manje prijestupe. Suci znaju omalovažavati iskustva žrtava i pitati ih zašto su čekale toliko dugo da prijave nasilje. Još jedno sudačko pogrešno shvaćanje jest ono po kojem smatraju da žrtve lažu o nasilju kako bi izigrale sustav ili dobile imovinu", ocijenili su autori izvješća uz upozorenje kako su 'neki suci pokazali uznemirujuće nepoznavanje samog zakona'.

Kazne kraće od maksimalnih

Ipak se kod kažnjavanja u posljednje vrijeme dogodio trend povećanja zatvorske kazne u onim regijama u kojima je porastao femicid, odnosno rodno zasnovano ubojstvo, počinjeno nad ženama, djevojkama ili djevojčicama od strane muškaraca. U protekle se četiri godine, naime, dogodila ubojstvo žena u jednoj regiji svake godine, tako da su suci u tom području počeli izdavati strože kazne.

Obično, suci izdaju novčane kazne kao kazne za prekršaje nasilja u obitelji, posebice u slučajevima prvog počinjenja fizičkog nasilja, a ponekad čak i drugi put. Anketirani sugovornici smatraju da su novčane kazne neučinkovite, jer počinitelji ih mogu i ne platiti, a žrtve ostaju nezaštićene.

Kod kažnjavanja zatvorskom kaznom, one su često znatno kraće od maksimalnih pet godina. Odvjetnici su potvrdili da je uobičajeno trajanje zatvorske kazne od jedne godine.