Predstavnici inicijative "U ime obitelji" su se na optužbe da svojim prijedlogom žele ograničiti ljudska prava LGBT manjine više puta pozivali na presudu Europskog suda za ljudska prava prema kojoj pravo na brak ne proizlazi kao jedno od temeljnih prava iz Europske konvencije o ljudskim pravima. Prešućuju, međutim, neke druge presude istog suda koje su priznale istospolne zajednice kao obitelj.

Valja istaknuti kako se svakoj odluci suda treba pristupiti s jako puno pažnje, treba ih se pokušati ispravno razumjeti, i ukoliko na osnovi objektivnih i univerzalnih kriterija vidimo da je neispravna, moramo to i izreći.

Ovdje navodimo neke od primjera pogrešnih presuda iz povijesti koje su naknadno promijenjene. Iako su svi navedeni slučajevi preuzeti iz prakse Vrhovnog suda SAD-a, nedvojbeno su korisno štivo za razmišljanje premda ne obvezuju naš pravni sustav.

Razlike u sustavima, ali sličnosti u zavrzlamama i tumačenjima

U američkome pravnom sustavu, slično kao i u EU, zakonsko reguliranje braka prepušteno je na odluku saveznim državama. Federalni zakoni nadležni su za definiranje prava i obveza koji proizlaze iz braka, ali ne definiraju sâm način stupanja u brak niti značenje braka u pojedinoj državi. Krenimo od slučaja Bowers v. Hardwick koji se pred Vrhovnim sudom našao 1986. godine. Naime, u to je vrijeme u saveznoj državi Georgiji (kao i u nekim drugim saveznim državama), na snazi bio zakon koji je kriminalizirao homoseksualni oralni i analni seks u privatnoj sferi između dvije punoljetne sporazumne osobe.

Nakon što je ovaj zakon stavljen na preispitivanje ustavnosti pred Vrhovni sud, sud je donio odluku kako zakon nije u suprotnosti s Ustavom SAD-a. Suci su tada zaključili kako američki ustav ne jamči pravo na stupanje u istospolne odnose kao temeljno ljudsko pravo. Predsjedavajući Warren E. Burgen je u obrazloženju presude ustvrdio kako bi "prihvaćanje istospolnog odnosa kao temeljnog ljudskog prava predstavljalo odbacivanje tisućljetnih moralnih učenja". Isti se sudac pozvao i na engleskog pravnika i suca Williama Blackstonea (1723.-1780.), poznatog po svojim tumačenjima engleskih zakona, te je, citirajući ga, ustvrdio kako homoseksualnost predstavlja "sramotan grijeh protiv prirode", gori od silovanja, i "zločin kojemu ne priliči da ga se imenuje".

Harry Blackmun, sudac u manjini, optužio je sud za opsesivno fokusiranje na sam homoseksualni čin i da nije razmatrao širi princip koji jamči pravo na privatnost, a koje je ovim zakonom bilo ugroženo. Sedamnaest godina nakon donošenja presude u slučaju Bowers v. Hardwick, 2003. pred sud je došao slučaj Lawrence v. Texas. Sud je ovoga puta svojom odlukom direktno poništio prethodnu presudu i proglasio je antisodomijske zakone neustavnima i time legalizirao istospolne odnose na cijelom teritoriju SAD-a. Sud je presudio i da su suci prilikom suđenja u prethodnom slučaju bili u krivu.

Povijest zabrana međurasnih brakova

Sljedeći slučaj dolazi iz malo dalje prošlosti. Radi se o slučaju Pace v. Alabama koji se pred Vrhovnim sudom pojavio 1883. godine. U ovom je slučaju američki Vrhovni sud presudio kako statut kojim se u saveznoj državi Alabami zabranjuje miješanje među rasama nije u suprotnosti s ustavom SAD-a. Statut o kojem je riječ zabranjivao je brak, izvanbračne zajednice i seksualne odnose između bijelaca i crnaca.

Afroamerikanac Tony Pace i bjelkinja Mary Cox uhićeni su 1881., a godinu poslije osuđeni na dvije godine zatvora zbog "zajedničkog života u preljubu ili bludu". Budući da je Alabama u potpunosti branila sklapanje međurasnih brakova te je kriminalizirala međurasne veze, par je bio kažnjen teže no što bi to bio bijeli ili crni par u istoj situaciji. Kad je slučaj došao do Vrhovnog suda, sud je svoju presudu utemeljio na državnom zakonu Alabame i na osnovi separate but equal (odvojeni ali jednaki) interpretacije ustava. To je značilo da je sud analizirao sporne zakone samo na osnovi teksta zakona, a ne i na osnovi efekata koje taj zakon proizvodi.

Na taj je način, primjerice, bilo moguće da neke savezne države sprovedu segregaciju bijelih i crnih učenika. Prema slovu zakona, jednako kako je pripadnicima crne rase bilo zabranjeno pohađanje bjelačkih škola, tako je i bjelačkoj djeci formalno bilo zabranjeno da pohađaju škole u crnačkim naseljima. Zakon je na taj način formalno jednako tretirao i bijelce i crnce na američkom jugu. Ovakav se pristup odnosio i na brak, gdje je pripadnik svake rase imao pravo stupiti u brak samo sa drugim pripadnicima svoje rase.

Podsjeća li vas to na argument aktivista inicijative "U ime obitelji" kako svi građani Hrvatske imaju pravo na heteroseksualni brak?

Pozivanje na jednu presudu ne bi trebalo biti dovoljno

Međutim, i ova je presuda Vrhovnog suda s vremenom poništena. Prvo se pred Vrhovnim sudom 1964. godine pojavio slučaj McLaughlin v. Florida nakon kojeg je neustavnom proglašena svaka zabrana izvanbračnih međurasnih zajednica. Nekoliko godina poslije toga, 1967. pred sudom se našao i slučaj Loving v. Virginia gdje su sada suci Vrhovnog suda presudili i kako je i svaka zabrana međurasnih brakova protivna Ustavu SAD-a. Nakon ove presude u SAD-u je pokrenut i Loving Day koji se obilježava 12. lipnja, na dan donošenja presude. O događaju su snimljeni i filmovi i pjesme, a u zadnje je vrijeme postao relevantan i za zagovornike prava seksualnih manjina.

Uz gore navedene nepravedne poništene presude u povijesti ovoga suda može se naći i velik broj drugih, više ili manje sličnih primjera. To može biti Elk v. Wilkins iz 1884. godine, kad je presuđeno da američki Indijanci nemaju pravo na američko državljanstvo, da bi im ono 1924. bilo dodijeljeno.

Ovi nam primjeri pokazuju da pozivanje inicijative "U ime obitelji" na presudu Europskog suda za ljudska prava kojom je u nedostatku formalne pravne zaštite za prava LGBT osoba proglašeno kako takva prava zbog toga uopće ne postoje, ne mora za nas predstavljati apsolutni autoritet čije se odluke ne smiju kritički preispitivati.