U ovom ću se članku poslužiti nizom pošalica prijatelja s kojima sam pratila Euroviziju. S obzirom na to da je esencija Eurovizije plagiranje, njihov doprinos neće biti priznat, možda ću vam platiti kavu kad se vidimo.

Šezdeset i peti Eurosong bio je, barem za mene, pravi vrtlog emocija – od oduševljenja prvom večeri, do bijesa zbog ispadanja hrvatske predstavnice, preko klonuća tijekom druge večeri i izvedbi u finalu sve do krajnje napetosti tijekom proglašenja pobjednika – nijedne se godine dosad nisam više puta zaklela da ću prestati gledati Euroviziju, da bih sve to na kraju povukla.

Prva polufinalna večer ovogodišnje Eurovizije bila je poput albuma "Future Nostalgia" Dua Lipe – neprekinuti niz plesnih hitova. Oduševila je Litva s plesnom bombom "Discoteque" i pjevačem koji oscilira između simpatičnog osobenjaka i seksualnog predatora, Rusija s feminističkom "Russian Woman" i izvrsnim izlaženjem iz oklopa tradicionalne ruske nošnje, Izrael (premda mi je nelagodno to priznati zbog genocida Palestinaca) s izvanrednim pop brojem katastrofalnog naziva "Set Me Free", Azerbajdžan s etno hitom "Mata Hari", ali osobito potpuno otkvačeni ukrajinski folk rejv "Go_A".

Među njih se odlično uklopila i hrvatska predstavnica Albina Grčić s "Tick-Tock" koja ako već nije bila uz bok jedne Rusije ili Ukrajine, nije ničim zaostala za Ciprom i pjesmom "El Diablo", plagijatom Lady Gaginih "Judas" i "Bad Romance", ili velikim favoritom Maltom, kopijom Lizzo. Kad su pročitani rezultati i kad smo shvatili da su u finalu norveški Roko Blažević u lancima i švedska kopija Milli Vanilli, ali ne Albina, prijenos 65. Eurovizije za mene je završio.

U tom je komornom tonu proteklo i gledanje druge večeri koja je u odnosu na prvu bila kao podgrijani gulaš. Od 17 nastupa istaknuo se samo Island i njihov izvrsni synth pop komad s urnebesnim scenskim nastupom. Jako su energičan nastup imale i srpske predstavnice Hurricane s pjesmom "Loco Loco", a neloša je bila i bugarska predstavnica sa suvremenom baladom "Growing Up Is Getting Old". Sve su ostale pjesme ili bile besmislene balade, poput Estonije ili Gruzije, ili poskočice bez imalo energije.

Island

U sličnom sam ozračju dočekala i finalnu večer u kojoj sam se, zapravo, najviše veselila nastupu Helene Paparizou, grčke pobjednice Eurovizije 2005, koji je također bio razočaravajuće kratak. Bila sam toliko izrevoltirana da me čak nije uvrijedila ni ridikulozna Njemačka pjesma "I Don't Feel Hate" ni britanski predstavnik koji izgledao kao treći brat Trotter s pjesmom "Embers" – nimalo šokantno, obojica su, zajedno sa Španjolskom i Nizozemskom, zaradili 0 bodova od publike, što dokazuje da bi te zemlje, izravno plasirane kao najveći donatori, zaista trebale preusmjeriti svoja sredstva u druge projekte. Naravno, ocjene žirija kao i svaki put dosad nisu bile u skladu s bilom publike pa su najviše bodova ubrale dosadne francuske i švicarske balade.

Srećom, stvari su se okrenule i s glasovima publike na prvo je mjesto izbila Ukrajina, pa Island, a zatim, na šok svih prisutnih, Italija i glam rockeri Måneskin koji su osvojili i San Remo, a koje ni Francuska ni Švicarska u konačnici nisu uspjele nadmašiti.

It

Talijanski rokeri odmah su izazvali kontroverze jer je ljepuškasti pjevač Damiano David u jednom trenutku uhvaćen kako naizgled ušmrkava nepoznatu tvar, no on je poručio da ne uzima narkotike te da je micao staklo sa stola. Prilikom proglašenja svijetu je poručio, umjesto, primjerice, da prestane bombardirati Palestinu, da prava trans osobama ili izjednači pred zakonom strejt ljude i sve seksualne manjine, da je rock and roll i dalje živ. Ipak, u finalnoj su izvedbi nekoliko puta masno opsovali i dokazali da su istodobno ludi rokeri i uredni mladići koji će ukloniti opasno staklo pa makar nosom.

Sve u svemu, katastrofa je jedva izbjegnuta i pobjeda Italije donekle je olakšala neublaživu bol zbog ispadanja Albine Grčić. Premda naša predstavnica zasigurno nije bila u rangu za pobjedu, imala je sasvim korektan nastup, modernu pjesmu i izvrstan stav. Problem je što Hrvatska naprosto nije faktor na mapi Eurovizije, kojom vladaju dva tipa zemalja – ili one u kojima se zaista produciraju izvrsne pjesme poput Švedske ili Norveške, ili one u kojima su LGBT osobe toliko potlačene da Eurovizija ima ulogu karnevala, poput Rusije.

Hrvatska zasigurno nije meka pop hitova, ali nije ni eklatantno homofobna; ona zauzima nelagodnu poziciju latentno homofobne zemlje u kojoj nominalno imamo gej prava, ali ne i, primjerice, niz otvoreno LGBT pop glazbenika, koji uživaju obožavanje kakvo uživa, primjerice, Duncan Laurence, prošlogodišnji pobjednik, ili sami Måneskin koji su nas počastili dvama gej poljupcima. Hrvatska je homofobija suptilna i delikatna i čini eurovizijski menadžment slijepim kraj zdravih očiju pa u Albinin glazbeni spot, kako bi dokazali inkluzivnost, ubacuju sekvencu s nekoliko osoba crne boje kože umjesto kakvu sekvencu s istospolnim parovima koji su ipak bazni konzumenti Eurovizije.

Sve u svemu, urnebesno je što ja, kao radikalna ljevičarka koja zagovara univerzalni temeljni dohodak, moram učiti kapitalizam kako da komodificira LGBT identitet i proda ga eurovizijskoj publici koju bi zasigurno više uzbudio nego sama pjesma. U konačnici, Hrvatska treba izmisliti gej izvođača/icu ili prestati s uzbuđenjem jer, ako s Albinom nismo uspjeli, onda nikad i nećemo.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.