Svaka punokrvna lezbijka prije ili kasnije susrela se s tim dozlaboga iritantnim pitanjem koje uvijek nekako iskrsne za nedjeljnih ručkova s roditeljima, prilikom slučajnih susreta sa školskim kolegicama koje nije vidjela deset godina, na neugodnim i besmislenim skupovima poznatijima kao "godišnjica mature" ili pak tijekom naoko bezazlenih uredskih blebetanja.

Ali došla su druga vremena. 

Prije nekoliko godina, kad sam počela upoznavati druge lezbijke, sve su bile vrlo mlade i uglavnom solo. Danas pak ne poznajem gotovo nijednu koja pokraj sebe nema ženu svog života s kojom savija gnijezdo, kupuje namještaj u Ikei, boju za zidove u Bauhausu, raspravlja o boji kupaonskih pločica i onda zajedno smišljaju imena za djecu koja će jednog dana trčkarati uokolo.

Osjećam se krivom. Naime, prešla sam tridesetu, u vezi sam već neki broj godina (i to s istom ženom), ali mi ne živimo zajedno. Možda jednom hoćemo, a možda i ne. Ponekad odemo u gorespomenute i neke druge trgovine da bismo jedna drugoj pravile društvo dok biramo tričarije za svoje stanove. I mi želimo postati mame, ali nismo sto posto sigurne kako ćemo sve to izvesti pa onda još ne pričamo o tome s drugima. Uglavnom, što reći – potpuni nered i kaos, posve smo nesređene.
Obje smo prešle kritičnu dobnu granicu nakon koje žene više nije pristojno pitati ono o udaji jer se samo po sebi razumije da s njima nešto nije u redu, ili se sumnja na najgore – mora da su lezbijke.

Taman kad sam odahnula i saživjela se s ulogom čudakinje koju mora da nitko neće, ničim izazvana, tko zna odakle, iskrsnula je nova situacija čiji razvoj nisam ni primijetila. Mislim, jesam primijetila da se položaj lezbijki i gejeva unatrag par godina promijenio itekako nabolje, a čak mi se čini da bi i Hrvatska relativno uskoro mogla legalizirati nekakvu vrstu istospolnih zajednica tako da više neće biti ni formalnih prepreka tome da se napokon udam, postanem poštena žena i tako usrećim svoju mamu i rodbinu koja nema o čemu pričati već petnćstak godina, odnosno od vremena mog posljednjeg skandala.

Ono što nisam primijetila jest to kako sam opet posta(ja)la neprilagođena. Ne u uredu, na godišnjicama mature i slično, već u društvu djevojaka i žena s početka priče. Znate ono, družite se, atmosfera postane opuštenija i onda opet onaj dosadni virus s početka priče: "A kad se ženite?". Postoje razne varijante tog pitanja, a često se koristi sistem lijevka. To vam je ono kad se postavi jedno, naoko nevažno pitanje, koje neminovno vodi samo u jednom smjeru s kojeg je nemoguće skrenuti. Dobar primjer tog prvog pitanja jest recimo, "A gdje TI spavaš večeras?" (značajan pogled prema jednoj polovici para).

Tu valja biti oprezan – bez obzira na vaš odgovor, tema će se sigurno, milijun posto, pretvoriti u priču o svadbi. Ako odgovorite da spavate doma, može slijediti neugodna stanka praćena tihim i pomalo zabrinutim "Hm" ili "Aha" i skretanjem pogleda (kupovanje vremena za nastavak teme). Kažete li da spavate kod svoje drage, to je već zgoditak u gostima: zauzvrat će vas nagraditi odobravanjem, no budite svjesne da je to i savršena prečica te posve dovoljan razlog za protunapad, odnosno izravno postavljanje onog pitanja. Tad se vi počnete izmotavati, slijegati ramenima i sve skupa postaje kao deja vu situacija koje ste prolazile prije dosezanja kritične dobne granice i mukom stečenog duševnog mira. Zatim dolazi osjećaj krivnje, pa čak i preispitivanje što to nije u redu s vašom vezom – svi se udaju i žene a samo vi, čak i kao lezbijka koja je u vezi, ostajete stara cura.

Uglavnom, kako je krenulo i ako se jednog lijepog dana vlastodršci smiluju te našoj malenoj manjini napokon omoguće zakonito izmjenjivanje prstenja pred kumovima i razdraganim svatovima, vjerujem da možemo očekivati nove kolone koje će trubiti gradom na čelu s barjaktarima, živu glazbu, ritualno rezanje torti s dvije plastične mladenke u šlagu, plave podvezice, jutarnje sarme i sve što uz to ide. Usuđujem se glasno reći da ni kao heteroseksualna curica nisam maštala o vjenčanju u bijelom, a to se do dana današnjeg nije bitno promijenilo. Da, mislim da su istospolni brakovi itekako potrebni i uvijek ću podržavati tu ideju i dati doprinos njezinoj realizaciji, ali neću zagovarati blijede kopije raznospolnih svadbi i lifestyleova kakve nam čitav život guraju pod nos kao jedine prave i moguće. Malo originalnosti nikog nije ubilo, a želimo li da nas uniformirana većina prihvati ovako drugačije, morale bismo prvo položiti ispit prihvaćanja različitosti u vlastitim redovima.