Peti album "Monkeysa" je, usudila bih se reći, njihovo najbolje djelo, a nisu ni izbliza dosegnuli vrhunac.

Albumom "AM" Arctic Monkeys postali su umjetnici. Ne rock-band, ne indie-band već umjetnici. Zamislite Bowiea, Beatlese ili Boba Dylana... Od ovog albuma Arctic Monkeys mogu raditi što žele, zvučati kako žele i uvijek će biti umjetnici. Skoro 42 minute čistog savršenstva.

12 pjesama, brojni gosti, Queens of the Stone Age, bubnjar Elvisa Costella i produkcija Jamesa Forda koji je zaslužan i za Black Keys. "AM" je album o seksu, požudi, frustraciji, izolaciji i kako je kad si zaista jako, jako high. Povremeno, album zvuči kao da ga je napisao netko tko vas nasilno hoće j***** u mozak.

Taj koji to hoće je Alex Turner, jedan od rijetkih glazbenika današnjice za kojeg se može reći da je genij. Na ovom albumu nekako kanalizira duh još jednoga glazbenog genijalca, Johna Lennona. Kroz album se ne možete oteti dojmu da je Lennon itekako prisutan, pogotovo u "Arabelli".

Turner ima odličan osjećaj za tekstove. Prvi singl "Do I wanna know" izuzetna je navlakuša koju ne možete prestati slušati, dobar ritam i dobar rif te, naravno, odličan tekst: "Have you got the colour in your cheeks, do you ever get the fear that you can't shift, the type that sticks around like something in your teeth".... "One for the road" ima čak i neki R'n'B utjecaj s vrlo, vrlo seksi refrenom, a jedan od mojih osobnih favorita, "I wanna be yours", koji je i posveta pjesniku Johnu Cooperu Clarkeu, zadnja je stvar na albumu i savršeno potvrđuje Turnerovo samopouzdanje. Kao da govori, "da, dobar sam ali bacite oko i na Coopera".

Sve što se događa na albumu između "Do I wanna know" i "I wanna be yours" prva je etapa Monkeysa prema njihovom zlatnom dobu.