Ovogodišnja 64. Eurovizija održana u Tel Avivu vjerojatno je jedna od najgorih u povijesti – osim (čak i za eurovizijske pojmove) katastrofalno loših pjesama i iritantnog korištenja holograma u svakom nastupu, licemjerna atmosfera cijelog natjecanja koje je nosilo slogan "Usudi se sanjati" teško je podnošljiva.

Sve je bilo pogrešno od samog početka. U utorak u 20 sati kao zagrijavanje za prvu polufinalnu večer HRT je sat vremena u eteru ustupio samoproglašenom mogulu Eurovizije Jacquesu Houdeku koji je razglabao o svojoj velebnoj karijeri i uspjesima, što osobnim, što kao teksto- i glazbopisac, na Euroviziji.

Uslijedila je groteskno loša večer – od gruzijske inačice Thompsona čija je pjesma zvučala kao misa za žrtve političkog progona, do predstavnice Australije koja se nabila na šipku visoku pet metara i klatarila zrakom pjevajući "Zero Gravity". Mnogo su više oduševili sredovječni zubar i ljubitelj Eurodancea Serhat iz San Marina koji je na nekoliko dana živio svoj san, portugalski kralj žabaca Conan Osiris, poljska skupina Tulia čiji bi se nastup mogao najbolje opisati kao etno sotonizam, no osobito su razdragali Islanđani Hatari svojom industrial S&M estetikom.

Začuđujuće, svi su naši komšije iz bivše države bili stravični – predstavnica Srbije Nevena Božović koja je oko vrata naslagala svu obiteljsku srebrninu, crnogorski etnički r'n'b D Mol, zaboravljiva makedonska predstavnica Tamara Todevksa, ali napose mladi slovenski par – djevojka koja začuđujuće podsjeća na Neytiri iz Cameronova "Avatara" i dečko koji se pretvara da svira gitaru, a zapravo samo uznemirujuće erotski stimuliran kima glavom kao golub i nježno djevojku proždire pogledom.

Meanwhile, this still haunts me.#Eurovision #EurovisionSongContest pic.twitter.com/tDctsnjNJ6

— Mark (@MarkAPettitt) May 19, 2019

Druga je, pak, večer donijela katastrofu epskih razmjera. Redala se amorfna balada za baladom toliko brutalno loše da je gledatelj bio prisiljen glasno zubima drobiti komade čipsa kako bi zaglušio prijenos. Kao utočište od grandioznih molskih šrapnela poslužio je čak i glas neumornog Duška Ćurlića, čiji su razvedeni komentari nimalo u ritmu s prijenosom bili približno jednako iritantni koliko i bizarni iluzionist koji je u pauzama zabavljao stoput viđenim trikovima.

Od moldavskog crtanja pijeskom, preko ruskog predstavnika čiji je nastup izgledao kao reklama za raznorazne dizajne tuš kabina, do Dankinje koja kao da je ispala iz francuskog art filma, pjesme su u pravom smislu riječi bile loše, na način koji nije zabavan. Atmosferu su nešto malo podigli Švicarac Luca Hänni sa svojom reggaeton pjesmom "She Got Me" i Chingiz iz Azerbajdžana s pamtljivim refrenom i scenskim nastupom koji je podsjetio na lasersku operaciju srca. Naš Roko Blažević na vjetru svojeg mentora letio je preblizu suncu koje je oprljilo njegova zlatna krila pa se, kao i nebrojeni prije njega, sručio u bezdan palih boraca Eurovizije.

Očekivano, i u velikom finalu velika je bila samo jedna stvar – dosada. Predstavile su se vječito zadnje države osnivačice Eurovizije među kojima je iskočio Talijan Mahmood s pjesmom “Soldi“. Vrhunac tragikomedije bio je izraelski Freddie Mercury Kobi Marimi koji je pjevajući "Now I'm done, I'm coming home" stao liti krokodilske suze. Uslijedio je zbunjujući nastup Conchite Wurst, Månsa Zelmerlöwa, Eleni Foureire, Verke Serduchke i Gali Atari, pobjednice Eurovizije 1979., a nakon njega i spektakularni nastup Madonne koja je otpjevala jednu petinu “Like a Prayer“, predstavila jednu šesnaestinu nove trap pjesme u duetu s Quavom iz grupe Migos, a pogodila jednu sedamdeset dvojinu otpjevanih tonova.

Ni podjela bodova nije donijela veću euforiju – ove je godine promijenjen način predstavljanja bodova pa umjesto da se glasovi publike čitaju od najmanjeg prema najvećem broju, pridruživali su se zemljama prema poretku nakon glasovanja žirija, što je značajno umanjilo ionako nepostojeću napetost. Pobjedu je odnio potpuno bezlični predstavnik Nizozemske Duncan s jednom od prekobrojnih balada, no svu su slavu skupili spomenuti Islanđani koji su, kad su prozvani, potpuno ravnodušno razvili palestinsku zastavu.

Pljuska je to u lice slonu u sobi zvanom mahanje raznoraznim zastavama koje simboliziraju inkluzivnost i toleranciju dok se nekoliko kilometara dalje arsenal čitavog zapadnog svijeta obrušava na ljude koji ne prihvaćaju da se moraju iseliti jer je Bog stanovitoj naciji obećao baš taj komad zemlje. Čak i kad ostavimo po strani očigledno licemjerje, riječ je o jednom od najgorih natjecanja u povijesti nakon kojeg nije ostala baš nijedna pjesma vrijedna statusa guilty pleasurea, plejadi najgorih balada i visokih kožnatih čizama kojima smo odavno svjedočili. Do sljedeće godine u Amsterdamu, uz želje da nas Simon Cowell Eurovizije, Željko Houdek ponovno počasti svojom ekspertizom.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.