- Autor/ica Tihomir Babić
-
Objavljeno: 28. srpnja 2020.
Čitali ste, vjerujem, ovih dana o kiši, onoj jednoj u stotinu godina. Upravo stota obljetnica od posljednje takve kiše pala je na petak, 24. srpnja 2020. godine. Zajedno sa stogodnjakom, pala je i, ispranom frazom rečeno, kiša koja se ne pamti. Sigurno vam nije promakla niti priča junaka sa zagrebačkog Trnja, koji su u noći s petka na subotu provalili u zgradu Hrvatskih voda.
Do provale nije došlo iz obijesti ili želje za nezakonitim stjecanjem koristi, radilo se tek o pukoj borbi za očuvanje postojećeg. Uslijed kiše, na zagrebačkom Trnju voda je izbijala iz šahtova, razlijevala se ulicom i prijetila posljedicama do kojih, ipak, nije došlo. Ne, nije riječ o pravovremenoj intervenciji Hrvatskih voda, Vodoopskrbe ili vatrogasaca.
Stanovnici Trnja uporno su zvali jedne, druge, pa treće, ali s druge strane nije bilo nikoga da podigne slušalicu. Odlučni da spase što se spasiti može, stanovnici Trnja provalili su u zgradu ustave odvodnog kanala Kuniščak, usputno riskirali strujni udar od električnih kabela koji su virili iz vode, te su ručno otvorili ustavu. Prema njihovu svjedočanstvu, voda se povukla za desetak minuta. Domagoj Vorberger, Tihomir Blagus i ostali sudionici provale, potpuno opravdano, pretvorili su se u heroje koji su spasili vlastite kuće, cijeli kvart, a možda i veći dio Zagreba.
Tihomira Blagusa sutradan je privela policija zbog remećenja javnog reda i mira.
Ljudi su zvali institucije koje su im trebale pomoći i koje su se aktivno nejavljale na telefonske pozive
Događaj je vrijedan pažnje, ali ne zbog dnevno-novinarskih pobuda. Dnevni tisak bavit će se narednih dana pitanjima je li djelovanje stanovnika Trnja legalno ili nije, što su spasili, a što su mogli ugroziti svojim neznanjem i kršenjem zakona, pitat će se je li netko priveden zbog provale ili zbog ometanja rada policajaca. Sve to, međutim, neće promijeniti sljedeće činjenice.
Ljudi su zvali institucije koje su im trebale pomoći. Vatrogasce, Hrvatske vode, Vodoopskrbu. Nadležni su se aktivno nejavljali na telefon. Suočeni s činjenicom da odgovora od nadležnih nema, ostale su im dvije mogućnosti. Vjerovati u stručnost institucija, pokušavajući se na vjeru prisiliti dok im bujica guta domove pred očima.
Druga opcija bila je vjerovati da ono što vide vlastitim očima može biti sve samo ne stručnost nadležnih institucija te preuzeti tuđu odgovornost, tuđi posao i pritom prekršiti zakon, sve u nadi da će tako spasiti sebe i druge. Srećom, odlučili su se za drugu opciju.
Nijedna institucija nije im pomogla iz vrlo prozaičnog razloga – institucije ni same ne znaju tko je odgovoran. Hrvatske vode tvrde da je odgovoran Grad Zagreb, on pak odgovornost prebacuje na Hrvatske vode. Budimo precizniji, riječima glasnogovornice Hrvatskih voda, ustava Kuniščak služi za "obranu od poplave, dok se u ovom slučaju radilo o oborinskim vodama, koje su u nadležnosti lokalne samouprave i Vodoopskrbe i odvodnje", a samu zgradu u kojoj se nalazi ustava Kuniščak održavaju Hrvatske vode.
Hiperrealistični portret (besmislene) hrvatske države
Za razliku od kiše, ovaj put od Trnja do zvijezda, ne ponavlja se svakih stotinu godina. Tek minimalna sposobnost uočavanja dovoljna je za zaključak kako je svakodnevica ovdašnjih stanovnika redovito sačinjena upravo od takvih događaja. Međusobno se razlikuju tek preciznošću i obuhvatnošću kojom prikazuju hrvatsku realnost.
Ovaj put riječ je o kapitalnom primjeru koji se do zadnjeg detalja, kao komadić slagalice koji je nedostajao da bi slika bila potpuna, uklapa u hiperrealistični portret hrvatske države. O kakvoj je državi riječ? Potpuno besmislenoj. Takva je, besmislena, svaka država u kojoj će se, što god građani napravili, njihov postupak pokazati – pogrešnim.
Da nas jača ono što nas ne ubije, to vrijedi negdje drugdje. U Hrvatskoj, ono što nas ne ubije, budite sigurni, pokušat će ponovno
Tko izabere poštivanje zakona i vjeru u institucije, a zanemari svoje iskustvo da to nikad ne završi dobro, pogriješit će i ispast će budala baš zato što vjeruje u državne institucije. Onaj koji izabere sumnju u institucije pogriješit će i ispast će budala upravo zato što ne vjeruje u državne institucije. Država u kojoj je ispravno djelovanje redovito u sukobu sa zakonskim djelovanjem nije samo besmislena država. Osim što je besmislena, ona postaje i opasna po život.
Opasnost po život može biti metaforička, kao što može biti i vrlo doslovna. Davor Kovačić, član DVD Kustošija, poginuo je spašavajući grad i njegove stanovnike od posljedica kiše koja se, tako tvrde, događa jednom u stotinu godina. Poginuo je pomažući drugima, nije zgorega istaknuti još jednom, kao član dobrovoljnog vatrogasnog društva.
Tko su ljudi koji su pomogli da se Zagreb donekle sanira nakon potresa?
Ostanimo na tren kod dobrovoljaca i prisjetimo se tko su ljudi koji su pomogli da se Zagreb donekle sanira nakon potresa. Građanima u pomoć nije pritekla gradska ili državna institucija zadužena, obučena i opremljena za to. Riječ je o najobičnijim, uz pohvalu "običnosti", volonterima koji se bave alpinizmom i speleologijom. Dobrovoljci koji se nisu mogli osloniti niti na jednu instituciju, osim na instituciju vlastita znanja, iskustva, požrtvovnosti i želje da pomognu drugome.
Kad smo kod elementarnih nepogoda, prisjetimo se i onog, već zaboravljenog, požara iz 2017. godine koji je buktio u splitskom zaleđu. Sva polurasklimana oprema i trud vatrogasaca nisu bili dovoljni da zaustave vatru. Pitanje je u kakvo zgarište bi se Split pretvorio, da nisu i stanovnici kuća kojima je vatra prijetila odlučili spašavati vlastiti dom, pa su na stihiju navalili traktorima, kukama, motikama, grabljama, lavorima i kantama vode.
Nečija profesionalnost i stručnost ne umanjuju opasnosti koje donosi hrvatska država. U svibnju ove godine, živote su u padu aviona Hrvatskog ratnog zrakoplovstva izgubila dva pilota, Marko Novković i Luka Jagatić. Nekoliko mjeseci prije toga, u padu helikoptera Hrvatskog ratnog zrakoplovstva život su izgubila još dva pilota, Marin Klarin i Tomislav Baturina.
Država u kojoj je ispravno djelovanje redovito u sukobu sa zakonskim djelovanjem nije samo besmislena država. Osim što je besmislena, ona postaje i opasna po život
Nitko pri zdravoj pameti, naravno, ne može državu smatrati izravno krivom za pad helikoptera i zrakoplova. Kao niti za požar. O potresu i njegovoj razornosti da ne govorimo, država je nemoćna pred takvom silom. Kao i pred kišom, pogotovo kad je riječ o onoj koja se dogodi samo jednom u stotinu godina. Čini se da je hrvatska država svoju dužnost, kako je očito shvaća, ispunila već samim time što nije organizirala rušenje letjelica, podmetanje požara ili na neki način izravno utjecala na silinu potresa i količinu padalina.
Ako je uloga države tako shvaćena, a jest, zaključak da je riječ o besmislenoj državi biva samo potvrđen. K tome je i opasna po život, budući da takvim shvaćanjem svoje uloge vlastite stanovnike dovodi u situaciju da jednako riskiraju život, vjerovali institucijama države ili ne. A u tom slučaju možemo, osim o besmislenoj i opasnoj, govoriti i o potpuno bespotrebnoj državi.
Vjerovati u hrvatske institucije opasno je po život
Takva, bespotrebna, prestala bi biti u slučaju kad bi prihvatila odgovornost prema kojoj će sve učiniti da do padova letjelica Hrvatskog ratnog zrakoplovstva ne dođe. Primjerice, nepostavljanjem korumpiranih i nesposobnih ministara te ostalih sinekurista, postavljanjem onih koji će se baviti sigurnošću ljudi kojima zapovijedaju, a ne sumnjivim servisima i nabavkama isluženih letjelica.
Država postaje potrebna tek ako će njezino postojanje značiti da stanovnici kuća kojima prijeti požar neće morati strahovati za vlastiti život te će biti sigurni u odgovornost i spremnost službi da ih zaštite. Tako nešto manifestira se adekvatnim opremanjem, organizacijom, koordinacijom, edukacijom i plaćenošću vatrogasnih postrojbi.
Prisjetimo se tko su ljudi koji su pomogli da se Zagreb donekle sanira nakon potresa. Dobrovoljci koji se nisu mogli osloniti niti na jednu instituciju, osim na instituciju vlastita znanja, iskustva, požrtvovnosti i želje da pomognu drugome.
Država je potrebna kako bi se posvetila tome da štetu od potresa svede na minimum. Obično podrazumijeva smislenu urbanizaciju, jasnu građevinsku regulativu i njezino provođenje, ulaganje u obnovu i održavanje grada. Ni u kojem slučaju ne podrazumijeva odgodu donošenja zakona o obnovi grada zbog izbora. Bila bi to država u kojoj je nedopustivo da godinama i malo veći pljusak uzrokuje poplavljene ulice, podvožnjake, podzemne garaže, bolnice i stanove, kamoli jednomustogodina kiša.
Sutradan, kad će građani opet ovisiti isključivo o sebi, kad će država tražiti pomoć građana umjesto da ona pomaže njima, a netko se zapita zašto građani ne vjeruju institucijama, odgovor će biti jasan. Vjerovati u hrvatske institucije opasno je po život. Onaj tko uspije preživjeti hrvatsku državu i ne siđe s uma u međuvremenu, ne bi se trebao veseliti pretjerano. Da nas jača ono što nas ne ubije, to vrijedi negdje drugdje. U Hrvatskoj, ono što nas ne ubije, budite sigurni, pokušat će ponovno.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.