Kako bi aktivizam promijenio društvo, svoje postojanje ne bi trebao temeljiti na istim načelima kao i društvo koje pokušava promijeniti. No bojim se da se hrvatski LGBTIQ* aktivizam nimalo ne razlikuje od ostatka društva, postajući tako dio problema, a ne njegovo rješenje.

Čitali smo nedavno tekst koji se bavi višegodišnjim principima funkcioniranja Zagreb Pridea. Tako smo mogli saznati da Zagreb Pride, s dva i po zaposlena, ima organizacijsku strukturu složeniju od mnogih međunarodnih korporacija, dok na službenim stranicama nehijerarhijski rad ističe kao jedan od principa vlastitog djelovanja.

U principe djelovanja ubrojeno je i nenasilje, koje je, sudeći prema svjedočanstvima o maltretiranju, više mentalnom a manje fizičkom, ostalo samo mrtvo slovo na internetskoj stranici. Optužbom da, kao "boy's club", postavljaju staklene stropove svima osim sebi, čini se da i oko ravnopravnosti, još jednoj od vrijednosti Zagreb Pridea, dolazi do razilaženja između teorije i prakse.

Nameće se zaključak da od svih vrijednosti strogo provode samo jednu, o čemu svjedoči davna anegdota koju je svojedobno prepričao korisnik nekadašnjega gay.hr-a, o volonteru koji je bio izbačen iz prostorija Zagreb Pridea zbog prehrambenih navika te je svoj sendvič sa sadržajem životinjskog porijekla morao pojesti ispred prostorija udruge kako se ne bi ogriješio o stroge vrijednosti te udruge.

Humoristični dokaz

U nedopustivosti zlostavljanja i iskorištavanja životinja, nasuprot dopustivosti zlostavljanja i iskorištavanja ljudi, poneki marginalni kroničar manjinskog elektroničkoga glasila bi, u nevještom pokušaju imitiranja vlastitih uzora, uočio humoristični dokaz o tome da ljudi ipak nisu životinje. Udruga je to čija se aktivnost i rad u korist LGBTIQ* zajednice s godinama svela na organiziranje Povorke ponosa jednom godišnje i povremena priopćenja medijima u slučajevima nasilja.

Bilo bi, ipak, nepošteno reći da je Zagreb Pride potpuno zaboravio LGBTIQ* zajednicu. Sjeti je se povremeno, o čemu svjedoči poziv kojim s, naslovnice službene stranice, Zagreb Pride poziva rečenu zajednicu da ga financijski potpomogne. Jer eto, sentimentalno sugeriraju, bez te zajednice Zagreb Pride ipak ne može. Čini se da obrnuto ne vrijedi.

Da LGBTIQ* zajednica može bez još jedne "svoje" udruge, potvrđuje i slučaj Iskoraka. Posljednjih godina ta je udruga u LGBTIQ* zajednici poznata po (nekadašnjem) forumu gay.hr, unutarnjim sukobima između sadašnjih i bivšeg voditelja udruge, te međusobnim optužbama za netransparentno poslovanje, pribavljanje osobnih koristi i nezakonite radnje.

Orijentiranost na sebe je zahtjevna, što je vidljivo iz radnog vremena s njihove Facebook stranice prema kojem su za LGBTIQ* zajednicu, od sedam dana u tjednu, otvoreni ravno šest sati: ponedjeljkom, srijedom i petkom od 16:30 do 18:30. Ostatak vremena? Zatvoreno. Ironično za udrugu što "otvorenost" za "dobrobit LGBTIQ zajednice" ističe kao svoje službene vrijednosti.

Reaktivizam

Obje udruge na ovo bezobrazno umanjivanje njihova doprinosa zajednici mogle bi me uputiti na svoje stranice. Zagreb Pride, primjerice, svoje djelovanje organizira u tri tematske cjeline. Prva je "zagovaranje jednakopravnosti LGBTIQ osoba", druga je "educiranje, istraživanje i izdavaštvo". Treća tematska cjelina je "rad prema i u LGBTIQ zajednici".

Kad se na stranici poželi saznati više o tome, ironija sudbine htjela je da se taj, kako ste rekli, rad u zajednici prema njoj, pokaže nepostojećim, to jest da javlja pogrešku. Barem na stranicama udruge. Slučajno i duhovito potvrđujući tezu koju pokušavam bratoubilački i nesolidarno podvaliti. No, pogreška na stranici najmanji je problem.

Svaki segment hrvatskog društva, institucionalni ili vaninstitucionalni, tržišni ili netržišni, vladin ili nevladin, kulturni, aktivistički, državni, privatni, podsjeća na pedersku seksualnu scenu; jedina je razlika jšto se na toj sceni ne skriva da je glavni cilj seks

Zagreb Pride svoje djelovanje, jednako kao i Iskorak, opisuje sličnim, uopćenim frazama koje istovremeno mogu značiti sve i ne moraju značiti ništa. Promiče i zalaže, monitorira i implementira, podržava i reagira, zastupa i informira, izvještava i inicira. Kao prepisano iz istog priručnika za vikend-revolucionare, rečenice vrve izrazima poput tolerancije, inkluzivnosti, jednakosti, borbe protiv opresije, prava, humanizma, antifašizma.

Kako to izgleda u praksi, vidjeli smo. Odnosno, nismo. Jedino konkretno čime jedni i drugi opravdavaju svoje postojanje i pravo da se nazivaju LGBTIQ* udrugom su pravna i psihološka pomoć koju pružaju, svodeći svoje konkretno djelovanje na posljednju liniju obrane, na onaj minimum pasivne aktivnosti koji pokazuje da LGBTIQ* zajednica za hrvatski aktivizam konkretno počinje postojati tek kad biva žrtvom. O problematičnosti tog pristupa već sam pisao, takav aktivizam nazvavši reaktivizmom.

Smisao postojanja

Odustajući od borbe protiv pozicije žrtve, hrvatski aktivizam odlučio je poziciju žrtve spretno iskoristiti kao opravdanje vlastitog postojanje i financiranja svoje trenutačne svrhe. Iskustva koja godinama neslužbenim kanalima možemo čuti o njihovom (prošlom?) načinu funkcioniranja jasno govore o jedinom smislu postojanja hrvatskog LGBTIQ* aktivizma.

On, taj smisao postojanja, svodi se na ostvarivanje privatnih interesa, pribavljanje direktne ili indirektne financijske koristi, borbu za pozicije i njihovo očuvanje, alibi djelovanje koje se svodi na teoretsko produciranje što više aktivnosti u svrhu sakrivanja sramotno niske praktične koristi njihovog obavljanja, gdje svrha aktivizma postaje nepoznata, a pozicija žrtve LGBTIQ* zajednice nenamjerna, ali prikladna, okolnost pomoću koje profesionalni aktivisti jedni drugima drže predavanja, konferencije, simpozije i radionice, međusobno se educirajući o tome kako svoje djelovanje prikazati kao što značajniju stavku u vlastitom životopisu.

S obzirom na širinu ponora koji se otvara između onoga što aktivisti rade i što tvrde da rade, ukazuje se potreba za osnivanjem još jedne, krovne aktivističke udruge koja bi se zvala Raskorak.

Opisani način funkcioniranja neodoljivo podsjeća na sve što je potpisnik ovih redaka iskusio radeći trinaest godina u privatnim međunarodnim poduzećima što posluju na hrvatskom tržištu. Ni tamo, premda je riječ o, nominalno, jednom od najuređenijih sektora, a riječ je o financijskom, principi funkcioniranja nisu bili nimalo drugačiji.

Baš kao u korporacijama

Usmjerenost na traženje krivaca za greške, umjesto pragmatičnog rješavanja problema. Nedijeljenje znanja i zadržavanje ključnih informacija u svrhu očuvanja vlastitih pozicija i prikazivanja drugih nesposobnijima nego što jesu. Bilo kakvo propitivanje ustaljenih načina funkcioniranja, postavljanje pitanja i traženje objašnjenja smatra se prijetnjom i remetilačkim faktorom, narušavanjem radne atmosfere, podrivanjem autoriteta, dovođenjem u sumnju znanja i kompetencija kolega i nadređenih.

Radni zadaci se izmišljaju i služe svemu osim tome da bi se obavili. Ako se izmišljaju za druge, tada se to radi u svrhu maltretiranja, nametanja pritiska, dokazivanja moći i neadekvatnosti nečijeg ljudskog i poslovnog postojanja. Kad se zadaci izmišljaju za sebe, tada će oni poslužiti samo za popunjavanje forme, sve kako bi se stvorio dojam o nužnosti nečijeg postojanja i njegovoj nezamjenjivosti.

Nimalo se ne razlikujući od ostatka društva, hrvatski LGBTIQ* aktivizam postaje dio problema, a ne njegovo rješenje

Udaljimo se od aktivističke i međunarodno-poslovne scene. Uzmimo za primjer hrvatsku muzičku scenu. Na njoj muzički kritičari bivaju kućni prijatelji muzičara, sviraju u njihovim bendovima, pišu im pozitivne recenzije albuma i koncerata, pokušavaju se na sve načine, osim znanjem o muzici i kvalitetom pisanja, prometnuti u relevantne faktore na sceni.

Scena je to na kojoj muzički kritičari osnivaju muzičke nagrade kako bi ih dodijelili onima o kojima lijepo pišu, uzimajući vlastito kritičarsko mišljenje kao dokaz da su nagrade dodijeljene onima koji to, kritika je rekla svoje, zaslužuju. Muzičari, zauzvrat, istim kritičarima zahvaljuju na pozitivnim recenzijama, ustupljenom medijskom prostoru, promociji albuma i dodijeljenim nagradama.

Samoodržavajući procesi

Samoodržavajući je to proces u kojem neka nagrada dobiva na važnosti temeljem imena, ugleda i statusa nagrađenih muzičara, a nagrađeni muzičari dobivaju na važnosti temeljem imena, ugleda i statusa dodijeljene im nagrade. Scena je to na kojoj muzičari osnivaju muzičke nagrade kako bi ih dodijelili – sami sebi.

Na njoj bendovi bez publike, kojima niti članovi uže obitelji više ne dolaze na svirke, rasprodaju koncertne dvorane poklanjajući karte sponzorima. Diskografi, na koljena bačeni gotovo nepostojećom prodajom nosača zvuka, napuhuju značaj svojih pulena isticanjem činjenice o, evo, već dva mjeseca zaredom, najprodavanijem albumu na hrvatskom tržištu. Istom tržištu na kojem je već stotinu primjeraka mjesečno dovoljno za ulazak među najprodavanije.

Ili, na primjer, književna scena. Scena je to na kojoj Ministarstvo kulture dodjeljuje sredstva piscima kako bi napisali neki roman, a zatim iste te romane nagrađuje Nazorovom nagradom. Nagrađujući djela što su ih sami financirali, Ministarstvo time nagradu zapravo dodjeljuje samom sebi i vlastitom procesu raspodjele financijskih sredstava na neviđeno, amnestirajući se od moguće optužbe da financiraju literarna sranja.

Nagradom zaštićen od kritike i sumnje u kvalitetu svog djela, pisac biva prometnut u "vrh naše književnosti". Zauzvrat, pod nagradu se postavljaju još čvršći temelji, jer tko može sumnjati u kriterije nagrade što se dodjeljuje "vrhu naše književnosti"? Dobivajući nagradu za svoje izdanje, izdavač dobiva moćan marketinški alat za povećanje prodaje knjiga. Scena je to na kojoj pisci jedni drugima pišu pozitivne osvrte na portalima i u novinama, svoja imena ostavljaju na koricama tuđih djela kao jamstvo kvalitete, sve uz nadu da će i drugi za njih jamčiti svojim upitno stečenim književnim ugledom.

Dio, a ne rješenje problema

Ova izuzetno naporna usporedba hrvatskog LGBTIQ* aktivizma s ostatkom društva u kojem egzistira uključuje tek neke najblistavije primjere. Za više od toga ponestaje nam prostora i radne memorije. Političke scene, kao zadnjeg utočišta nemaštovitih kolumnista, nisam se ni dotakao. I bez toga jasno je da svaki segment hrvatskog društva, ali apsolutno svaki, institucionalni ili vaninstitucionalni, tržišni ili netržišni, vladin ili nevladin, kulturni, aktivistički, državni, privatni, podsjeća na pedersku seksualnu scenu.

Jedina razlika jest to što se na toj sceni ne skriva da je glavni cilj seks. U takvom društvu moguće je iznijeti najstrašnije optužbe na račun bilo kojeg njegovog segmenta, zamisliti najgore moguće scenarije, misliti najgore o svemu i svakome, činiti to ne znajući ništa ni o čemu i svejedno donijeti točne zaključke.

Pitanje je samo vremena kad će se pokazati takvim. Nije li to strašno? Društvo u kojem nisu potrebne istinite informacije da bi se zaključak pokazao točnim.

Niti je potrebno znati kako hrvatski LGBTIQ* aktivizam funkcionira da bi se znalo kako funkcionira. Nimalo se ne razlikujući od ostatka društva, hrvatski LGBTIQ* aktivizam postaje dio problema, a ne njegovo rješenje. Da bi aktivizam promijenio društvo, osnovni zahtjev je da svoje postojanje ne temelji na istim načelima kao i društvo koje pokušava promijeniti.

Dva moguća razloga

Prvi korak prema promjeni odnosio bi se na detektiranje uzroka zbog kojeg hrvatski LGBTIQ* aktivizam ostavlja dojam o vlastitoj samodovoljnosti i beskorisnosti za zajednicu koju zastupa. Za takav dojam dva su moguća razloga.

Prvi je nedovoljna informiranost LGBTIQ* zajednice o svim aktivnostima LGBTIQ* udruga. Ako je doista riječ o neinformiranosti, tad se postavlja pitanje zašto je zajednica neinformirana. Odgovor se nalazi između dviju krajnosti. Jedna krajnost je da udruge savršeno transparentno informiraju zajednicu, ali je ta ista zajednica nezainteresirana i pasivna, te ima udruge koje ne zaslužuje.

Drugi bi bio onaj u kojem je zajednica izuzetno zainteresirana i aktivna, ali udruge netransparentno i nedovoljno informiraju zajednicu o svemu dobrome što čine za nju; riječju, udruge imaju zajednicu koju ne zaslužuju. Kako to obično biva, istina je vjerojatno negdje u sredini.

Opisani način funkcioniranja neodoljivo podsjeća na sve što je potpisnik ovih redaka iskusio radeći trinaest godina u privatnim međunarodnim poduzećima što posluju na hrvatskom tržištu

Tad se treba zapitati zašto udruge ostavljaju dojam da ne rade ništa, premda rade izuzetno mnogo te zašto zajednica ostavlja dojam da je nezainteresirana za praćenje rada udruga i uključivanje u njih, premda se itekako želi uključiti.

Drugi razlog za dojam o beskorisnosti LGBTIQ* udruga može biti da uopće nije riječ o dojmu, da udruge doista ne rade ništa za dobrobit svoje zajednice, te su same sebi svrha. Trećeg nema.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Najčitanije u tjednu

Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.