Mišljenje je kao šupak – svatko ga ima. Učestala izreka kojoj, umjesto mudrosti, priznajem jedino redoviti osjećaj gađenja koji izaziva. Gađenje zbog pomisli da toliki broj ljudi doista gaji mišljenje o mišljenju čiji je sukus upravo ova usporedba sa šupkom.

Ne bilo kakvo mišljenje, naravno, nego mišljenje čiji je sukus upravo ova usporedba sa šupkom. Mišljenje u koje se, iskazivanjem čuđenja zbog nedostatka mišljenja, ugrađuju elementi obaveze jer se, ipak, "mora imati neko mišljenje". Mišljenje je to čija prisilnost biva naglašena isticanjem kako je "ovo ipak demokracija", a "drugačije mišljenje" tada počinje služiti za tokensko utrvrđivanje demokratičnosti društva.

Budući da se doista radi o demokraciji, temelj za mišljenje, tako se barem predstavlja, postaje "pravo na mišljenje". Na kraju, to pravo se potpuno relativizira isticanjem da se ipak radi "samo o mišljenju".

Iz ove četiri misli o mišljenju proizlazi definicija mišljenja kao bezvrijednog prava koje je obavezno prakticirati u demokraciji.

U demokraciji nije riječ o pravu na mišljenje, već o pravu na iznošenje mišljenja

Što ne valja s tom definicijom? Ako se već razmišlja u kategorijama prava i obaveza, mišljenje tada može biti jedino pravo, nikako obaveza. Mišljenje se, dakle, ne mora imati, ali može. U pokušaju da se mišljenje pretvori u obavezu isticanjem da je riječ o demokraciji, zaboravlja se da demokracija, osim što jamči pravo na mišljenje, jednako tako jamči i pravo na njegovo neimanje. Ideja o demokraciji kao uvjetu za mišljenje, također je potpuno pogrešna.

Trebalo bi razjasniti da u demokraciji nije riječ o pravu na mišljenje, već o pravu na iznošenje mišljenja. Mišljenje ne nastaje niti nestaje ovisno o političkom poretku, niti ovisno o proizvoljnom definiranju društvenih prava i obaveza, pa tako ni demokracija ne može biti preduvjet za postojanje mišljenja. U suprotnom, mišljenja ne bi bilo prije postanka demokracije. Kako onda objasniti veći dio povijesti ljudskog znanja?

Mogućnost mišljenja, umjesto prava na mišljenja, dovela bi do mnogo ugodnijeg i kvalitetnijeg društva. Društva u kojem je manje mišljenja, a više onih koji – misle

Naravno, besmislena je to ideja, budući da je sama ideja o demokraciji nužno morala nastati prije demokracije, a time i u nekom drugom političkom uređenju; jasno je kako mišljenje prethodi demokraciji, a ne obratno.

Ako je pravo na iznošenje mišljenja rezultat demokracije, a demokracija rezultat mišljenja, što je onda preduvjet za mišljenje? Mišljenju nužno treba prethoditi upravo – mišljenje. U ovoj igri riječi, mišljenje je proces i, tek, mogući njegov rezultat. Zanemarivanjem procesa, iskazano mišljenje biva potpuno lišeno vlastite suštine te se, tako ogoljeno, prinosi kao žrtva bogovima kolektivne fetišizacije. Posljedica toga je promoviranje određenog ponašanja ne samo kao poželjnog, već i nužnog.

Većinsko ili manjinsko mišljenje nije, samo po sebi, niti bolje niti lošije od onog drugog

Primjerice, imanje mišljenja, neovisno o (ne)dostupnosti informacija potrebnih za takvo što. Ni to nije sve. Fetišizacija drugačijeg mišljenja kao pokazatelja demokracije pogrešno pretpostavlja da je svako takvo mišljenje nužno posljedica većeg truda uloženog u mišljenje kao proces. Zanemarujući proces, mišljenje se izjednačava s pravom, čime to pravo (p)ostaje jedina argumentacija kojom se pojedino mišljenje legitimira, bilo ono većinsko ili manjinsko.

Na kraju, rezultat kolektivne fetišizacije ogleda se u potpuno obezvrijeđenom mišljenju, onom gdje je doista riječ "samo o mišljenju".

Inzistiranjem na kompleksnosti vještine mišljenja i radom na njoj možda bi se doprinijelo rastakanju društva u kojem prosperiraju oni što ne znaju ništa ni o čemu, a imaju mišljenje o svemu

Defetišizacija mišljenja možda bi se mogla dogoditi kad bi manje govora bilo o pravu na mišljenje, a više o mogućnosti mišljenja. Naglasak na mogućnost prvi je korak kojim bi se otvorila vrata sistematskom poticanju i radu na mogućnosti mišljenja, od čega bi koristi imali i društvo i pojedinac. Primjerice, naglašavanjem da je mišljenje poželjno donositi prethodno se informirajući te da kvaliteta informacija podiže i kvalitetu mišljenja.

Moglo bi se govoriti i o tome da većinsko ili manjinsko mišljenje nije, samo po sebi, niti bolje niti lošije od onog drugog. Kao što mnogobrojnost nekog mišljenja ne garantira njegovu kvalitetu, ne garantira je niti njegova malobrojnost. Na kvalitetu mišljenja, osim informacija, utječe i proces mišljenja koji mu je prethodio.

Poželjno je da se mišljenje legitimira argumentacijom, a ne pravom

Nakon osvještavanja informacije i procesa mišljenja kao dva kvalitativna elementa mišljenja, sljedeći korak je prihvaćanje da, naravno, demokracija jamči pravo na mišljenje i pravo na iznošenje mišljenja, ali to ne znači da su sva mišljenja jednako vrijedna. Prije svega, zato što su pravo na mišljenje i pravo na iznošenje mišljenja zajamčeni čak i ako je riječ o neinformiranom mišljenju te mu nije prethodio proces mišljenja.

Unatoč tom zajamčenom pravu, poželjno je da se mišljenje legitimira argumentacijom, a ne pravom, budući da upravo ona, argumentacija, služi kako bi se, sebi i drugima, objasnila logika procesa mišljenja kojim se, temeljem određenih informacija, došlo do određenog mišljenja. Temeljem toga, argumentacija, uz informiranje i postojanje procesa mišljenja, postaje treći element kvalitete mišljenja.

Defetišizacija mišljenja možda bi se mogla dogoditi kad bi manje govora bilo o pravu na mišljenje, a više o mogućnosti mišljenja

Tako postavljeno, rasprava o nekom mišljenju ne počinje i ne završava pozivanjem na pravo kojim se, pogrešno ga tumačeći, sva mišljenja žele izjednačiti i relativizirati. Ne, sva mišljenja nisu jednaka niti su relativna, a za prihvaćanje ili odbacivanje nekog mišljenja temelj više ne može biti slaganje ili neslaganje s njim. Tada se više ne radi "samo o mišljenju". Mišljenje u tom slučaju postaje mnogo teže nego se fetišizacijom želi predstaviti.

Društvo u kojem prosperiraju oni što ne znaju ništa ni o čemu, a imaju mišljenje o svemu

U tome da je mišljenje teže nego se predstavlja nema ničeg zastrašujućeg. Inzistiranjem na kompleksnosti te vještine i radom na njoj možda bi se doprinijelo rastakanju društva u kojem prosperiraju oni što ne znaju ništa ni o čemu, a imaju mišljenje o svemu.

Pogrešno nasađenog društva, u kojem se mnogobrojnošću opravdava nepostojanje mogućnosti mišljenja, a malobrojnošću stvara dojam o njezinu postojanju.

Društva u kojem je sposobnost mišljenja zamijenjena pravom na mišljenje, pa na braniku tog prava u pravilu stoje oni što, kako je primijetio Damir Nikšić, bez obzira što mogu imati mišljenje kakvo god hoće, redovito biraju upravo ono najgore. Odron i krš od mišljenja. Onog društva koje mišljenje gradi na trusnom tlu neinformiranosti, nemišljenja i neargumentacije.

Mogućnost mišljenja, umjesto prava na mišljenja, dovela bi do mnogo ugodnijeg i kvalitetnijeg društva. Društva u kojem je manje mišljenja, a više onih koji – misle. A što je mišljenje bez mišljenja? Samo uvreda za šupak.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.