Na političkoj pozornici LGBTIQ* zajednici je sve do kraja 1960-ih bila namijenjena samo jedna uloga, ona žrtve. Za uvjerljivost u toj ulozi nije bila potrebna ni trunka glume. Dovoljno je bilo živjeti, uloga žrtve igrala se sama. Na neki način radilo se o ulozi života – i to doslovno.

Stonvolškom pobunom LGBTIQ* zajednica tu ulogu odbacuje. Uvjerena u svoje mogućnosti, svjesna da može ponuditi više, zajednica se na političkoj pozornici odlučila izboriti za mnogo raznolikije i važnije uloge, one što ih je povezivala ideja o slobodi.

Odbacivanje straha od posljedica vlastitog postojanja, uzvraćanje udarca apstraktnom društvenom zlostavljaču, pokazivanje kreativne i intelektualne snage, suprotstavljanje ideji o vlastitoj bezvrijednosti i isticanje vlastitog postojanja; sve to je naslijeđe Stonewalla, sasvim u suprotnosti s ulogom žrtve.

Ulogom koju su generacije prije tako savršeno igrale, bespogovorno prihvaćajući svoju ranjivost, ugroženost i bezvrijednost, doživotno se uvjeravajući da jedino žrtvom zaslužuju biti.

Na putu prema dolje

S nekoliko desetljeća zakašnjenja, na sličnim osnovama težnje za slobodom, u Hrvatskoj se iz LGBTIQ* populacije počela formirati LGBTIQ* zajednica. Organiziranjem prvih Povorki ponosa, pokazala je da se naslanja na ideje proistekle iz stonvolške pobune. Nizane su aktivističke pobjede i porazi, ovih prvih bilo je mnogo više unatoč svim otegotnim okolnostima.

Vrhunac je postignut donošenjem Zakona o životnom partnerstvu 2014. godine. Što se dogodilo nakon toga? Uz nedavnu odluku kojom je nakon višegodišnje pravne bitke paru Šegota-Kožić omogućeno da udome djecu, ništa. Kao i nakon svakog vrhunca, bio je moguć jedino put prema dolje.

Šutnjom o vlastitoj seksualnosti, svojom identitetskom nevidljivošću, kreativni dio LGBTIQ* zajednice ne stvara nikakvu protutežu plošnom medijskom prikazu zajednice koju čine

Na tom putu prema dolje, umjesto slobode i borbe, aktivističkim narativom (ponovno) dominira progovaranje iz pozicije straha, ugroženosti i ranjivosti. To je kontekst u kojem posljednjih godina, gotovo bez iznimke, možete čitati o pripadnicima LGBTIQ* zajednice ili o zajednici općenito.

Pozornost ćemo privući kad netko od nas doživi verbalni ili fizički napad u klubu, autobusu ili na ulici. Ili kad nam se kao turistima uskrati sedam dana bračnog kreveta s pogledom na more. Pa i kad netko od nas postane umjereno poznat političar kojeg je obiteljsko nasilje, kako nego nasilno, izvuklo iz ormara.

U prvom planu bit ćemo i kad nas neki cvijetak što raste na nepreglednoj livadi desničarske inteligencije zapahne vonjem homofobije.

Aktivizam ili reaktivizam?

Aktivističke udruge odaslat će zatim proglase, reagiranja i priopćenja za medije. U njima će se pojedini događaj oštro osuditi, proglasiti napadom i ugrožavanjem, ocijeniti nedopustivim i neprihvatljivim.

Pozivat će se na istraživanja i stručnjake, pisat će se analize i voditi intervjui, a sve kako bi se još jednom skrenula pozornost da je najvažnija značajka LGBTIQ* zajednice – njezina ranjivost.

Ako sami ne znamo prepoznati vlastiti potencijal, malo je vjerojatno da će to netko učiniti umjesto nas

Shvatili ste već, LGBTIQ* zajednica u medije će biti lansirana iz pozicije nemoći, kao žrtva vlastitog postojanja, vrijedna sažaljenja, ugrožena i ranjiva. Drugim riječima, radi se o defenzivnoj poziciji koju obilježava uočljivo aktivna pasivnost. Trećim riječima, na taj se način zajednica predstavlja isključivo kao produkt nečije, u pravilu negativne, akcije.

Četvrtim riječima, zajednica se legitimira isključivo kroz reaktivno djelovanje. Aktivizam se time pretvara u vlastitu suprotnost i postaje – reaktivizam. Prihvaćanjem takvog stanja, reaktivizam izaziva sumnju u iskrenost svojih namjera i efikasnost njihovog provođenja, namjera što za cilj imaju osnaživanje LGBTIQ* zajednice. Konačno, reaktivizmu je pozicija žrtve nužna kako bi opravdao svoje postojanje.

LGBTIQ* zajednica skriva zavidan intelektualni i kreativni potencijal

Sve to ne znači da LGBTIQ* zajednica nije izložena nasilju, diskriminaciji i većem riziku od mentalnih bolesti. Govorimo ipak o Hrvatskoj, državi čiji temelji počivaju na nasilju, diskriminaciji i dovođenju vlastitih građana do ludila. LGBTIQ* zajednica u mnogim segmentima svojeg postojanja hrvatskoj je državi izloženija od većine.

Naravno da na to treba reagirati. Međutim, LGBTIQ* zajednica i slika javnosti o njoj ne smije se svoditi samo na ulogu žrtve. LGBTIQ* zajednica to nije. Ona jest žrtva, ali nije samo žrtva. Bivanje žrtvom nije jedino što ova zajednica ima za ponuditi. Ako reaktivizam misli suprotno, tada pokazuje tragično nepoznavanje zajednice koju zastupa.

Već i površno njezino poznavanje dovoljno je da se uoči kako LGBTIQ* zajednica, često i predobro, skriva zavidan intelektualni i kreativni potencijal. Bez mnogo razmišljanja moguće je domisliti se mnogih pisaca, novinara, glumaca, muzičara, plesača, fotografa, umjetnika i kreativaca svih vrsta koji su otvoreno LGBTIQ*, a mnogi od njih i stvaraju svoju umjetnost kroz prizmu te pripadnosti. Ovdje, u Hrvatskoj. Stvaranjem pokazuju da nisu žrtve. Ili barem nisu samo to.

Aktivistički dio zajednice ne može, naravno, jednostrano odlučivati o uređivačkoj politici medija i načinu na koji će pisati o LGBTIQ* zajednici i pojedincima. Ne može jednim potezom dokinuti toaletoidnost hrvatskih srednjostrujaških medija, u čiji se senzacionalizam nasilje, uvrede i lupetanja raznih desničarskih spadala na račun LGBTIQ* zajednice savršeno uklapaju.

Medija zajednice gotovo i nema

Premda nema izravan utjecaj na uređivačke politike, jedna od svrha aktivizma trebala bi biti iznalaženje načina da se medije usmjeri prema promjeni, da ih oduči od jednodimenzionalnog pristupa i pokaže im ne samo žrtveni, nego i kreativni i intelektualni potencijal zajednice o kojoj pišu.

Za to je, naravno, potrebno poznavanje LGBTIQ* zajednice, uključenost u nju i potpuno novi pristup koji se ne bi svodio samo na primanje i amortiziranje udaraca, nego bi uključivao i njihovo zadavanje.

Sve to posljedica je planskog urušavanja čitavog niza neprofitnih medija započetog hasanbegovanjem, a uspješno nastavljenog sve do danas, pod palicom aktualne ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek

Potpuno je jasno da mnogi srednjostrujaški mediji često zatvaraju vrata temama koje bi se eksplicitno doticale nečije seksualnosti. Sve to još se uvijek smatra pretjerano kontroverznim i riskantnim. U takvoj situaciji rješenje mogu biti mediji zajednice koji bi upravo toj zajednici trebali služiti (i) kao platforma za otkrivanje, razvoj i predstavljanje intelektualnog i kreativnog kapaciteta.

Kad je riječ o medijima zajednice, i tu je situacija daleko od idealne iz sasvim drugačijih razloga od onih koji otežavaju pristup medijima srednje struje. Medija zajednice, naime, gotovo i nema. Uz jedini preostali LGBTIQ* portal u Hrvatskoj, ovaj što ga upravo čitate, postoji još svega nekoliko bratskih i sestrinskih medija što se barem djelomično bave sličnim temama.

Odgovornost leži i na kreativnom dijelu zajednice

Sve to posljedica je planskog urušavanja čitavog niza neprofitnih medija započetog hasanbegovanjem, a uspješno nastavljenog sve do danas, pod palicom aktualne ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek.

Dotična je, spomenimo i to, godinama kočila natječaj "Mediji zajednice" za dodjelu EU sredstava da bi ga na koncu prepolovila, da bi uvjeti samog natječaja bili groteskno besmisleni i da bi anonimno povjerenstvo najveći iznos (preko milijun i tristo tisuća kuna) dodijelilo opskurnom desničarskom portalu priznajem.hr.

Upravo zbog te opustošenosti medijske scene zajednice, Crol.hr (koji za Obuljen Koržinek i tajanstveno povjerenstvo nije medij zajednice) bi više nego ikad mogao služiti kao prostor za ukazivanje na onaj kreativni i intelektualni, a ne žrtveni, potencijal zajednice.

Već i površno njezino poznavanje dovoljno je da se uoči kako LGBTIQ* zajednica, često i predobro, skriva zavidan intelektualni i kreativni potencijal

Na taj način će se medijski prostor omogućiti onima kojima je on uskraćen upravo zbog otvorene pripadnosti LGBTIQ* zajednici. Time će i samoj zajednici biti omogućeno bolje upoznavanje s vlastitim potencijalom i pojedincima koji stvaraju nešto vrijedno. Ako sami ne znamo prepoznati vlastiti potencijal, malo je vjerojatno da će to netko učiniti umjesto nas.

Osim na aktivističkom, odgovornost leži i na kreativnom dijelu zajednice. Svaki pojedinac, naravno, za sebe odlučuje hoće li i na koji način progovarati javno o vlastitoj seksualnosti.

Bastardizirani spoj učtivosti i primitivizma

Cijeli je spektar mogućnosti njezina skrivanja i isticanja, a seže od potpunog boravka u ormaru, preko potpuno otvorenog progovaranja o vlastitoj seksualnosti iako se ona ne očitava u nečijem stvaralaštvu, pa sve do stvaranja aktivističke umjetnosti koja je nerazdvojna od seksualnog i rodnog identiteta.

Ono što trenutačno vlada na hrvatskoj medijskoj sceni bastardizirani je spoj učtivosti i primitivizma. 

LGBTIQ* zajednica i slika javnosti o njoj ne smije se svoditi samo na ulogu žrtve

Pristup je to u kojem mediji simuliraju pristojnost i obzirnost prema nečijoj privatnosti, fingiranjem profesionalne usredotočenosti na djelo, a ne lik, patološki izbjegavaju postavljanje izravnih pitanja o seksualnom identitetu čak i onima koji ne skrivaju pripadnost LGBTIQ* zajednici.

Time, naravno, novinari skrivaju vlastiti primitivizam i nesnalaženje s neugodnom temom, čak i kad drugoj strani to ne bi bio nimalo neugodan razgovor, sve u nadi da će ignoriranjem učiniti da slon nestane iz sobe.

Prihvaćanje igre?

Kreativci iz LGBTIQ* zajednice prihvaćaju takvu igru, šute ili odgovaraju samo na ono što ih se pita. Je li to iz zahvalnosti što su dobili medijski prostor unatoč seksualnom ili rodnom identitetu? Iz straha da izboreni medijski prostor ne izgube? Ili možda ne žele da njihovo djelo bude promatrano kroz prizmu seksualnog ili rodnog identiteta? Je li razlog nešto četvrto?

Svatko će znati za sebe. Razloga ima mnogo, no posljedica je uvijek ista. Šutnjom o vlastitoj seksualnosti, svojom identitetskom nevidljivošću, kreativni dio LGBTIQ* zajednice ne stvara nikakvu protutežu plošnom medijskom prikazu zajednice koju čine.

Umjesto slobode i borbe, aktivističkim narativom (ponovno) dominira progovaranje iz pozicije straha, ugroženosti i ranjivosti

Takvom prikazu udaraju pečat kojim, svjesno ili ne, ulogu žrtve verificiraju kao potpuno realističnu sliku LGBTIQ* zajednice.

Krajnji rezultat toga je da kreativni i intelektualni potencijal LGBTIQ* ljudi postaje vrijedan pažnje tek kad o svojoj seksualnosti – zašute. Zauzvrat, aktivizam postaje reaktivizam jer nema više kome ponuditi bilo što osim uloge žrtve. LGBTIQ* pjesnici il' glumci, naučili smo, ionako ne postoje.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.