Pred kraj 2020. godine u udruženju Zagreb Pride došlo je do nove promjene u članstvu i vodstvu te, nekoć najvažnije i najpotentnije, hrvatske LGBT udruge. To samo po sebi i ne bi bilo neobično, da bivši suradnici i zaposlenici na društvenim mrežama nisu počeli izražavati nezadovoljstvo načinom vođenja udruge te problematičnim odnosom prema kadrovima. Ispitali smo o čemu je riječ.

Zagreb Pride je od osnivanja, 2008. godine, ostvario brojne uspjehe: Povorku ponosa je doveo na zavidnu razinu posjećenosti i učinio je središnjim nacionalnim LGBTIQ događajem, bio je ključan u dugoj borbi za donošenje Zakona o životnom partnerstvu; organizirao je razna događanja za LGBTIQ zajednicu, grupe podrške za LGBTIQ mladež, javne tribine, partyje i druga okupljanja.

Proteklih godina zamjetno je da se Zagreb Pride povukao iz javnosti, ali i iz LGBTIQ zajednice, te da je djelovanje usmjerio prvenstveno na projekte, što je udrugu učinilo financijski stabilnom, ali, paradoksalno, i sve irelevantnijom u LGBTIQ zajednici i hrvatskom društvu.

Stoga situacija unutar Zagreb Pridea utječe i na LGBTIQ populaciju izvan aktivističkih krugova, jer je njegova slabost u proteklih nekoliko godina ostavila trajne posljedice na razvoj LGBTIQ prava u Hrvatskoj. Također, Zagreb Pride je više puta javno istupao u korist radničkih prava i s jasno ideološki profiliranih lijevih pozicija, no, prema svjedočanstvima članstva, čini se da se toga i nisu naročito pridržavali u odnosu na vlastite zaposlenike i suradnike.

"Boy's club"

Za najnovije prijepore u toj udruzi javnost nije saznala iz, primjerice, njihova priopćenja, već iz statusa Ane Urlić, njihove donedavne koordinatorice, koja je na Facebooku objavila da napušta Zagreb Pride zbog "boy's cluba", uz znakoviti hashtag #metoo.

Ovakav odlazak iz Zagreb Pridea bio je sve samo ne neočekivan za one upućene u događanja unutar te udruge. Naime, da su se proteklih godina članovi, volonteri i zaposlenici izmjenjivali kao na traci nije nikakva tajna, a tome svjedoče bivše članica i članovi koji ga danas, nažalost, zaobilaze u širokom luku.

U trenutku pisanja teksta na službenoj stranici, Zagreb Pridea stajalo je da broji  tri člana, a to su Franko Dota, Ivan Novosel i Marko Jurčić. Franko Dota i Marko Jurčić članovi su Zagreb Pridea od osnutka udruge, dok se Ivan Novosel pridružio nekoliko godina kasnije. No kako je došlo do toga nakon što su kroz tu udrugu prošli deseci aktivistkinja i aktivista, od kojih su i danas mnogi aktivni u civilnom društvu? U želji da dobijemo odgovore, razgovarali smo s nekima od njih o iskustvu suradnje s Zagreb Prideom te razlozima njihova odlaska.

Ovdje vrijedi podsjetiti da je Zagreb Pride nastao kao grupa entuzijastičnih aktivistkinja i aktivista koji su se okupili oko ideje da Povorka ponosa, kao centralni i najvažniji događaj za LGBTIQ zajednicu, pripada upravo toj zajednici, a nikako jednoj, bilo pravnoj bilo fizičkoj osobi. Nezadovoljne tadašnjim organizacijama i politikama Povorke (2002.-2005.), odlučile su preuzeti stvar u svoje ruke i vratiti Povorku ponosa zajednici i osnovati Organizacijski odbor Povorke ponosa (OOPP).

Lijepi počeci

Taj odbor trebao je pripadati zajednici koja mu se bila slobodna priključiti te ravnopravno sudjelovati u organiziranju Povorke i artikuliranju potreba LGBTIQ zajednice. Krajem 2010. godine udruga dobiva prvi veći projekt, a od 2011. godine broji dvije zaposlene osobe. Profesionalizacija rada Udruge sa sobom je donosila nove izazove, no OOPP, kao temeljni cilj i svrha udruge Zagreb Pridea ostao je jedan od prioriteta udruge.

OOPP je i dalje bio nezavisno tijelo, koje samostalno donosi odluke, otvoreno za sve koji su se željeli pridružiti.

Sara Ercegović koja je u Prideu provela pet godina, i to od samog osnutka 2008. godine, prisjeća se početaka rada u OOPP-u i udruzi:

"Kao glazbenica, imala sam neka tehnička i produkcijska znanja, te jako puno volje i entuzijazma. Nisam planirala raditi partije, o toj sceni nisam znala ništa, no Global je već neko vrijeme bio zatvoren, nije se imalo kamo izaći – dakle, bilo je nužno. Iz sličnog sam razloga preuzimala razne odgovornosti: koordinaciju programa, koordinaciju Povorke jedne godine, davala sam intervjue kao autana osoba, bila 'model' na promo materijalima za Povorku, jednostavno bih shvatila da je nešto nužno, da netko to mora napraviti, i ne bih tražila nekog da to napravi, nego bih taj netko bila ja."

U početku ćete doživjeti prihvaćanje, podršku, osjećaj zajedništva, tima i prijateljstva. Taj osjećaj će potrajati i postajati sve osobniji. Mislit ćete da zajedno možete pokoriti svijet. Ali kad ukažete da nešto nije u redu, kad poželite promijeniti nešto što nije ranije odobreno, sva povezanost će nestati

Smatra da su u počecima slično reagirali i svi ostali suosnivači Zagreb Pridea, ili barem velika većina njih. Prve dvije godine je baš jako uživala, kaže, radeći na programu Povorke ponosa, pokrenula je bubnjarsku sekciju Pratatajd, organizirala Partycipacije. "Sjećam se da nam je bilo svima nevjerojatno naporno, ali da smo se unatoč svemu jako puno smijali", veli Sara.

Izbačena iz Partycipacije

U tim počecima odluke su naizgled donosili Skupština i Koordinacijski odbor, no vrlo brzo je postalo jasno da se odluke donose iza kulisa, objašnjava Sara:

"Pri donošenju odluka Franko Dota se uvijek trudio ispoštivati proceduru odlučivanja, no vješt je u zagovaranju tako da bi na kraju grupa uvijek došla do njegovog zaključka – dijelom zato što bi odluka bila kvalitetna i najbolja, a dijelom zato što bi na neki način bio postavljen ultimatum poput 'ako on ne ide, onda idem ja jer ja ne mogu s tom osobom raditi'. Ne znam kakva je točno situacija danas, no tada je Franko stvarno bio krucijalan dio grupe, njegovo mišljenje se cijenilo, i njegova prisutnost je bila potrebna, pa kad bi se moralo vagati između njega ili bilo koga drugoga, rasprava bi se zaključila njegovim prijedlogom", prisjeća se Sara.

Dodaje da je udrugu u funkcioniranju počelo kočiti to konstantno lobiranje. Naime, prije svakog bitnijeg sastanka intenzivno bi se lobiralo i/ili ispitivalo mišljenje kako bi se znalo što će biti izglasano.

Zagreb Pride se kao organizacija unutar civilnog društva koje reflektira i nadopunjuje državne strukture bazira na profesionaliziranom hijerarhijski ustrojenom nadničkom radu u okviru liberalnog političkog horizonta, pa stoga sama struktura ne može dopustiti mnogo drugarstva i solidarnosti

"Nekad je to lobiranje imalo smisla, no bilo je puno jako loših primjera, pogotovo kad je cilj bio nekog diskreditirati i izbaciti", ističe Sara.

Naime, kako doznajemo, to se dogodilo i njoj koja je imala želju prepustiti Partycipaciju nekome tko je entuzijastičniji, budući da je situaciju u udruzi davno prestala povezivati s prijateljstvom i zajedništvom: "Marko Jurčić i Jay Poštić su me preduhitrili izbacivanjem s mjesta koordinatorice Partycipacije – pozicije za koju do tog trenutka nisam znala ni da postoji – tako da formalno nisam otišla, nego sam izbačena."

Netransparentnost i konfuzija

Povijest se ponovila 2014. godine kad je Udruga gotovo prepolovila članstvo izlaskom više od polovice žena koje su u njoj godinama radile i volontirale. O ovom iskustvu progovorila sam i sama, a i moja životna partnerica Ana Brakus.

Zanimljivo je da je te iste 2014. godine Zagreb Pride, osnovan kako bi vratio Povorku ponosa zajednici, Povorku ponosa ni više ni manje nego zaštitio kao vlastito intelektualno vlasništvo. Godine 2015. OOPP nastavlja s radom.

Jana Kujundžić bila je članica OOPP-a 2015. i 2016. godine:

"Iskustva u organizaciji su mi bila jako različita između 2015. i 2016. Ključne odluke 2015. su se odvijale iza kulisa, nama su Nikola, Zvonka i Luka (op. a. koordinatori) prenosili direktive, ali više sam imala osjećaj da smo mi grupno kao OOPP donosili odluke samo o Povorci, a 2016. je bilo očito da ključne odluke donose Jay Poštić, Marko Jurčić i tadašnji Upravni odbor čije je odluke sprovodila zaposlenica, koja je sprovodila odluke Poštića i Jurčića, a mi smo postale samo izvršiteljice. Nije nas se više uključivalo u procese donošenja odluka", kaže Jana.

Smatra da su problemi u radu Zagreb Pridea definitivno bili netransparentnost u donošenju odluka i konfuzija u OOPP-u, gdje nije bilo jasno koja je točno uloga zaposlenica Zagreb Pridea, a koja njihova, jer one za njih tada više nisu bile organizatorice, nego volonterke.

Volonteri prepušteni sami sebi

"Također se osjetila rodna dimenzija podjele poslova i u OOPP-u 2015. i kasnije u timovima. Emocionalni rad i razrješavanje sukoba najčešće je padao na ženske članice, većina muškaraca se izmicala kad se trebalo baviti odnosima ali i konkretno djelovati. Jurčić i Poštić bili su kao strogi, odsutni očevi koji dolaze na evaluaciju OOPP-a, a da uopće dotad nisu sudjelovali u organizaciji, prozivajući nas i kritizirajući naš rad i rad tadašnjih koordinatorica. U članstvo Zagreb Pridea nikad nisam ušla, naime, na skupštini se većinski odlučilo da ne žele prihvatiti naš prijedlog: oformljivanje grupe aktivistkinja unutar Zagreb Pridea koje će provoditi noćne akcije, reagirati na političke događaje itd. i sve ono što se nije uklapalo u projektne ideje, jer nisu htjeli da se stvaraju 'paralelne strukture' unutar udruge. Tad sam i odustala od ideje da zatražim članstvo."

O sličnim iskustvima s OOPP-om 2015. i 2016. godine svjedoči i naš sugovornik Ivan Tranfić:

"Poteškoće su postojale najviše na relaciji komuniciranja vodstva udruženja prema OOPP-u, što se samo pogoršalo 2016. godine kad je OOPP raspušten i formirani su operativni timovi. Time je donošenje odluka prebačeno s aktivističke grupe volontera na članove i izvršnog koordinatora udruge koji su delegirali izvršavanje zadataka volonterima bez adekvatne pomoći i podrške."

Također se nije odlučio na članstvo u udruzi kad je odbijen prijedlog osnivanja aktivističke grupe unutar Zagreb Pridea.

Prve dvije godine bile su odlične, ali onda...

"Prestao sam volontirati zbog izrazito nejasne strukture odlučivanja, nervoznog komuniciranja prema volonterima te atmosfere u kojoj je sve više ljudi izlazilo iz Zagreb Pridea zbog jednih te istih problema u komunikaciji i djelovanju vodstva. Budući da ljudi neprestano odlaze iz UZP-a, mogu zaključiti da je za te probleme najodgovornije trenutačno članstvo i vodstvo koje je u cijelom ovom razdoblju bilo prisutno u svim procesima i odlukama", zaključuje Ivan.

Od 2017. godine OOPP kakvog smo prije poznavali više ne postoji, a zajednica se poziva tek da pomogne u organizaciji Povorke kroz volontiranje. U međuvremenu, od 2015. godine sve teže pratimo konstantnu smjenu zaposlenica koje dolaze i odlaze.

Razgovarali smo i s Petrom Tomašić koja je u Zagreb Prideu bila od 2012.do 2017. godine na najrazličitijim funkcijama: od volonterke, članice OOPP-a, do koordinatorice i članice izvršnog odbora, ali i na mjestu zaposlenice gdje je 11 mjeseci radila preko ugovora o radu na neodređeno vrijeme.

"Prve dvije godine sudjelovanja u OOPP-u bile su odlične – zajednički smo stvarale nešto veliko iz gotovo ničega, nas nekoliko entuzijasta koji smo maštali o tome da stvarno možemo promijeniti svijet. Sastanci su bili redoviti, ekipa je bila jako povezana, budžet je bio jako tanak, ali rezultat je svake godine bio sve bolji.", prisjeća se Petra.

No, to se s vremenom promijenilo: "U početku ćete doživjeti prihvaćanje, podršku, osjećaj zajedništva, tima i prijateljstva. Taj osjećaj će potrajati i postajati sve osobniji. Mislit ćete da zajedno možete pokoriti svijet. Ali kad ukažete da nešto nije u redu, kad poželite promijeniti nešto što nije ranije odobreno, sva povezanost će nestati kao oblak dima. Nakon što vam krenu malim stvarima otežavati posao, krenut ćete griješiti i to će im biti dovoljno da vas izbace iz organizacije/posla. Zvuči kao teorija zavjere, znam, ali ovo govorim iz vlastitog iskustva i iz iskustva nekoliko osoba s kojima sam o tome razgovarala."

Kultura nedijaloga

Na pitanje što vidi kao najveći problem Zagreb Pridea, Petra kaže:

"Najjednostavnije rečeno – Zagreb Pride vode i njime već dugi niz godina upravljaju iste muške osobe koje svojim djelovanjem i onemogućavanjem djelovanja drugima svjesno perpetuiraju kulturu nedijaloga, nepoštivanja vlastitih vrijednosti i kršenja radničkih prava. Ako ih slučajno prozovete, naići ćete na zid i odbacivanje. Ako ih pak izravno pitate a što je sa Sarom, Mateom, Anom, Dinom, Danielom, Marinom, Adri, Petrom, Doriom, Jelenom, i još mnogima koje nisam tu spomenula, za sve će vam naći manu, razlog. Pa čak i kad ih suočite sa statistikom, jer brojevi navodno ne lažu, rasprava se diže na meta razinu i onda ste izgubljeni."

Ja sam postavljala pitanja o tome kako se odlučuje koje projekte se potpisuje, ali na to sam dosta kasno dobivala odgovore. Također, nije mi bilo jasno tko odlučuje, s kim se surađuje i zašto

Petra je i nakon dobivenog otkaza ostala u Zagreb Prideu. Bilo joj je teško otići nakon svog uloženog vremena i truda, a kad se na odlazak odlučila, pokušala je upozoriti preostalo članstvo udruge na nepravilnosti i nepravde:

"Netom prije odlaska iz udruge, ostalim članovima/icama udruge ispričala sam sve o nepravednom, neprofesionalnom načinu upravljanja i vođenja udruge od strane izvršnog koordinatora. Na Skupštini sam iznijela sve što sam doživjela tijekom rada i aktivnog djelovanja u udruzi, i unatoč tome što je moje iskustvo bilo još jedno u nizu koje ukazuje na unutarnje probleme s upravljanjem i vođenjem udruge, ono nije uzeto u obzir jer nije bilo izneseno u skladu s internim protokolom za te situacije – naime, išla sam direktno razgovarati sa Skupštinom, a po Statutu sam trebala prvo svoj slučaj iznijeti Upravnom odboru koji to šalje na Skupštinu."

Hijerarhijski ustrojeni nadnički rad

Petra napominje kako se nije odlučila obratiti Upravnom odboru baš zato što su u njemu bili Jay Poštić i Ivan Novosel, koji su bili upravo oni na koje je željela upozoriti.

Mia Gonan bila je zaposlena u Zagreb Prideu tri i po godine, prvo preko mjere stručnog osposobljavanja na poziciji asistentice u istraživanju, a poslije preko ugovora o radu. Privuklo ju je radno mjesto u Zagreb Prideu jer joj se činilo da se radi o queer friendly mjestu gdje može raditi u struci i biti opuštena.

I dan-danas joj je teško reći tko je i kako u udruzi donosio odluke: "Ja sam postavljala pitanja o tome kako se odlučuje koje projekte se potpisuje, ali na to sam dosta kasno dobivala odgovore. Također, nije mi bilo jasno tko odlučuje, s kim se surađuje i zašto. Dinamike između izvršnog koordinatora i ostalih upravljačkih tijela mi nisu baš bile transparentne, tako da mi je teško reći tko je točno donosio konačne odluke."

Dio problema Zagreb Pridea Mia vidi u širem društvenom kontekstu funkcioniranja udruga civilnog društva: "Zagreb Pride se kao organizacija unutar civilnog društva koje reflektira i nadopunjuje državne strukture bazira na profesionaliziranom hijerarhijski ustrojenom nadničkom radu u okviru liberalnog političkog horizonta, pa stoga sama struktura ne može dopustiti mnogo drugarstva i solidarnosti, a kamoli queer feminizma. Budući da su se mnoge osobe uključile u Zagreb Pride upravo privučene tim vrijednostima, očekivano je došlo do konflikta i razočaranja."

Stalne promjene opisa poslova

Međutim, ističe i druge probleme: sâm ustroj rada udruge i način vođenja organizacije:

"Što se tiče stila vođenja organizacije, prvo bih rekla da je rad u udrugama civilnog društva sâm po sebi težak te da će šefovi uvijek biti šefovi. Međutim, čak i unutar takvog okvira mislim da je moguće rad učiniti podnošljivijim tako da se pokazuje razumijevanje i nekad dopusti poneki odušak. Međutim, rad je u Zagreb Prideu prvenstveno temeljen na temelju stvaranja osjećaja krivnje. Taj se osjećaj stvara nametanjem zadataka koji uopće nisu nužni samo kako bi zaposlenice bile pod što većim pritiskom, ponižavanjem zbog najmanjih grešaka, pozivanjem na greške od prije nekoliko godina, vrlo rijetkim valoriziranjem nečijeg rada, gaslightingom, emocionalnim ucjenama, nepreuzimanjem vlastite odgovornosti itd."

Za odlazak s tog radnog mjesta Mia je čekala ostvarenje osobne financijske sigurnosti da si može priuštiti otkaz:

"Mislim da svatko ima ograničenu količinu energije i strpljenja za tu vrstu rada te za takve međuljudske odnose. Htjela sam vrijeme i energiju uložiti u nešto konstruktivnije, u nešto što me više veseli."

Vanja Dergić u Zagreb Prideu je 2017. godine radila na ugovoru o stručnom osposobljavanju. Javila se na radno mjesto istraživačice i njezine su obveze su bile rad na projektnim istraživanjima i edukaciji, no tvrdi kako su se od samog početka zadaci i opis radnog mjesta mijenjali. "Svakih par tjedana mijenjale bi se obaveze i zaduženja, s tim da se na taj opis stalno dodavale nove stvari", pojašnjava i dodaje:

"Jasno je da radeći u udruzi civilnog društva, gdje je zaposlen manji broj ljudi, uvijek bude situacija da morate pomoći kolegama i kolegicama odraditi nešto što nije u vašem opisu posla, ali izvršni koordinator udruge tada je forsirao stalne službene izmjene opisa posla i često nam napominjao da naši opisi ne mogu biti stalni i sigurni. Tamo vi sa svojim radim mjestom na kraju niste imali ama baš nikakvu sigurnost tko što radi, što je u konačnici često rezultiralo time da vam se stalno daju novi zadaci, a ti se ne možeš pozvati na to da nešto nije tvoj posao", kaže ona.

Napeti međuljudski odnosi

Vanja kaže i kako je odluke donosilo članstvo i Upravni/Nadzorni odbor. Radni tim se nije mogao ništa dogovoriti bez da to prođe dozvolu članstva, upravnog i nadzornog odbora. Kao jedan od najbanalnijih primjera ističe dekoraciju na Povorci ponosa: "Kao voditeljici tima za Povorku koji se bavio dekoracijom, prije samog sastanka izvršni mi je koordinator (op. a. Jay Poštić) na brzinu priopćio što su odbori odlučili i da to treba na kraju biti predstavljeno kao odluka tima za Povorku."

Kao najveći problem u svom radnom vijeku u udruzi navodi "toksično radno okruženje za koje je najviše odgovoran bio tadašnji izvršni koordinator".

"Atmosfera je na početku bila stvarno dobra, jer sam došla prije ljeta, i onda smo bile cijelo ljeto same u uredu, lijepo se mogle dogovoriti i pričati o poslu i drugim tekućim stvarima, petkom skupa ručale. Međutim, kad se izvršni koordinator vratio s godišnjeg odmora, postalo je stresno. Njemu je jako smetala ta prijateljska atmosfera među nama, i tu počinju problemi koji su rezultirali napetim međuljudskim odnosima. Izvršni koordinator Poštić učestalo je vodio razgovore ponaosob sa zaposlenicima o drugim osobama iz tima te kritizirao što i kako rade, ali i 'upozoravao' na to što oni misle o osobi s kojom razgovara", prisjeća se Vanja.

Prestao sam volontirati zbog izrazito nejasne strukture odlučivanja, nervoznog komuniciranja prema volonterima te atmosfere u kojoj je sve više ljudi izlazilo iz Zagreb Pridea zbog jednih te istih problema

"Mi tad nismo prepoznale što se događa, što je rezultiralo lošom atmosferom i nepovjerenjem među nama u uredu. Općenito, bila je prisutna stalna kritika bilo nas iz ureda, bilo drugih koje su tamo radile ili volontirale prije nas.", kaže Vanja pokušavajući opisati atmosferu koju je, kako kaže, zapravo teško imenovati i opisati.

Povišeni tonovi i preopterećenost zaposlenica

Odlazak iz Zagreb Pridea Vanja opisuje kao granicu koju je povukla kad je izvršni koordinator, nakon pregovora o uvjetima rada, povisio ton na nju:

"Kad sam pitala mogu li barem dobiti putne troškove i zašto je nakon dogovora o tri mjeseca probnog rada u ugovoru odjednom navedeno šest mjeseci, izvršni koordinator me pozvao u sobu da porazgovaramo. Počeo se derati na mene da kako mogu biti tako nezahvalna. Zato što sam tražila 200 kuna više za putne troškove. Do tada sam doživjela da poludi zbog neke situacije i viče i prijeti, ali ne direktno na ljude. Tako da kad se počeo derati na mene radi nečeg što je osnova za koju se moramo boriti - što za sebe, što za druge - tu sam shvatila da je to kraj mog radnog odnosa."

Otišla sam jer sam dovedena do stanja u kojem sam mislila da ne vrijedim ništa, da ne znam ništa raditi i da sam kompletno nesposobna. Istodobno sam radila od jutra do sutra, osjećala se užasno

Nakon odlaska Vanje Dergić, 2018. i 2019. godine, atmosferu slično opisuje i Doria Jukić, u to vrijeme zaposlena u Zagreb Prideu:

"Izvršni koordinator rijetko je dolazio u ured, ali je njegova i dalje bila zadnja kad bi došlo do neslaganja u načinu rada ili manjka povratne informacije o mom radu koju nije znao iskomunicirati – dizao bi glas, nervozno odgovarao, nijekao moje donesene odluke i 'ispravio' u svoje. Kad bih probala iskomunicirati u čemu je problem, znalo se događati da se on rasplače što je otežavalo daljnje rješavanje problema. Kao rezultat svih gore navedenih situacija, udruga se nije razvijala, mi smo bile preopterećene, projekti i programi su patili i udruga je nastavila gubiti na legitimitetu i relevantnosti."

Teško uhodavanje u posao

Doria je socijalna radnica koja se uključila u rad Zagreb Pridea volonterski, držeći radionice bubnjanja. Uskoro se uključila u pomaganje oko Povorke ponosa, a 2018. je objeručke prihvatila ponudu za posao:

"Počela sam raditi nakon diplome na puno radno vrijeme, na ugovor na određeno (godina i mjesec dana) i na 'početnoj plaći'. S obzirom na to da se radi o udruzi, mogla sam razumjeti te uvjete zaposlenja – zbog otežanog financiranja organizacija civilnog društva i slično, ali sam kasnije saznala da se radi o kontroli i da se plaća diže s obzirom na zasluge i 'razvijanje povjerenja unutar radnog tima'. U sâm posao se bilo teško uhodati, budući da su se savjeti i sugestije oko rada sastojali od jednokratnih uputa uživo, putem maila ili Zooma", ispričala je.

Doria nije osjećala da ima podršku izvršnog koordinatora ili udruge koji su donosili i većinu odluka:

"Izvršni koordinator donosio je većinu odluka. Povremeno sam komunicirala s Frankom Dotom i Ivanom Novoselom. Radilo se o konzultacijama oko toga kako bih nešto trebala napraviti, iako mislim da sam te informacije trebala dobiti unutar radnog tima s obzirom na to da su se ticale mog tadašnjeg posla. Najviše me ražalostilo kad smo održali prvu skupštinu na kojoj sam sudjelovala kad sam shvatila da nikome tu posebno nije zaista stalo sudjelovati, pogotovo od strane članstva udruge. U tom trenutku sam već rekla da ne želim tako raditi."

Kapitalistički model rada i upravljanja

Doria kaže kako joj se teško prisjećati tog razdoblja te nastavlja o svom odlasku:

"Otišla sam jer sam dovedena do stanja u kojem sam mislila da ne vrijedim ništa, da ne znam ništa raditi i da sam kompletno nesposobna. Istodobno sam radila od jutra do sutra, osjećala se užasno, iako sam kroz taj period prolazila zajedno s kolegicom na poslu koju zaista puno cijenim i koja je na kraju otišla mjesec dana nakon mene. Sad, nakon oporavka od osjećaja bezvrijednosti i sagorijevanja, užasno mi je žao što jedna takva udruga koja zagovara feminističke vrijednosti naginje kapitalističkim modelima rada i upravljanja."

Kad je Damira Brunac, zaposlena kao suradnica na istraživanju, 2019. godine ulazila u Zagreb Pride, bila je svjesna u što se upušta:

"Nije postojala unutarnja motivacija ni pokretač zbog kojeg sam ušla u ovu vrlo kratku priču suradnje sa Zagreb Prideom. Osim, naravno, one vanjske motivacije za poslom i naknadom za obavljanje istog. Moram priznati da nisam nimalo naivno ušla u tu priču. Bila sam jako dobro pripremljena znajući već tad nekoliko godina stanje u Zagreb Prideu. Godine 2017. bila sam jedna od organizatorica Povorke ponosa, Tad je definitivno postojala unutarnja motivacija međutim i tad se vrlo dobro znala dugogodišnja tužna priča Zagreb Pridea. Tad je prkos za promjenom još radio svoje. No, u vremenu kad sam se odlučila ući u poslovnu suradnju s njima, bilo mi je samo bitno upravo to – poslovna suradnja u kojoj ću ja u zamjenu za svoj rad dobiti honorar. Apsolutno mi je bilo jasno da tamo aktivizmu i mojoj želji za boljim nema mjesta. Znala sam na desetke priča i sudbina osoba koje su izašle vrlo vrlo oštećene i zakinute iz različitih oblika suradnji sa UZP-a."

Turobna atmosfera

I priča Damire Brunac podsjeća na već ispričana iskustva njezinih prethodnica. Naime, iako je njezino radno mjesto bilo "suradnica na istraživanju", vrlo brzo je taj posao krenuo u smjeru "radi što ti se kaže":

"Od toga da čistiš ured i ideš u dućan do toga da ukrašavaš kutiju u koju se ubacuju ispunjeni upitnici, i koja već jest ukrašena, ali treba ju osvježiti. I ne radi se o tome da mi je to ispod časti ili da se u nekim drugim okolnostima i sama ne bih to ponudila napraviti, ali u situaciji gdje se to podrazumijeva i očekuje od tebe, onda predstavlja problem. Upravo na tim stvarima se primijetila sitničavost gdje tadašnji izvršni koordinator Zagreb Pridea Jay Poštić unosi nervozu među zaposlenike", prisjeća se Damira.

Kad je i postojala vedra, svježa energija i volja zaposlenica za međusobnom komunikacijom, smijehom ili upaljenim radijom, ona je bila prekinuta kratkom posjetom glavnog koordinatora. Otvaranjem vrata gasio se radio, smjieh, komunikacija i suradnja među zaposlenicama odmah bi prestali

"Glavni problem bio je strah i nelagoda zaposlenica od izvršnog koordinatora udruge, naprosto stalan pritisak i ona najgora, neopipljiva, perfidna manipulacija prema zaposlenicama. Nejednakost i odnos glavnog koordinatora kao uzvišenog i nedodirljivog, oglušivanje na probleme zaposlenica. Tad je već bilo vrlo teško naći nekog za suradnju sa Zagreb Prideom. Netransparentnost glavnog koordinatora bila je primjetna u svakom smislu, pa i u onom čime se on zapravo bavi i koji posao odrađuje i odrađuje li ga uopće. U uredu je vladala turobna atmosfera napaćenih radnica", veli.

Neka se ispričaju

"Kad je i postojala vedra, svježa energija i volja zaposlenica za međusobnom komunikacijom, smijehom ili upaljenim radijom, ona je bila prekinuta kratkom posjetom glavnog koordinatora. Otvaranjem vrata gasio se radio, smjieh, komunikacija i suradnja među zaposlenicama odmah bi prestali. Jako je teško opisati situaciju i radnu atmosferu koja je vladala u tom uredu, a opet mislim da je svima koji su se tamo imalo zadržali ona vrlo jasna. I to je ono što je bilo pogubno za psihu osoba koje su radile za Zagreb Pride. Ta konstanta poniznosti, poslušnosti, trpljenja i kontrole iz koje se rađala potlačenost je meni naprosto bila nevjerojatna", ističe Damira.

Sve je to utjecalo na raskid suradnje sa Zagreb Prideom.

"U Zagreb Prideu najmanje što mogu učiniti je da se ostatak 'vladajućih' povuče sa svojih pozicija, i to s javnom isprikom", završno je poručila Damira.

Zamolili smo i komentar Zagreb Pridea u čije nam je ime odgovorio Franko Dota, aktualni koordinator te udruge.

Kazao nam je kako je posljednji put neku izvršnu (koordinatorsku) funkciju u Zagreb Prideu obavljao do sredine 2012. godine, kad je ujedno i posljednji put bio član Organizacijskog odbora Povorke ponosa.

A što kaže aktualni koordinator Zagreb Pridea?

"Od te 2012. pa do kraja 2018. godine bio sam neaktivni član udruge. Gotovo sve to vrijeme živio sam izvan Zagreba, a dobar dio vremena i izvan Hrvatske. Ovo ne navodim kako bih se 'odmaknuo' od odgovornosti Zagreb Pridea, već zato što su moje spoznaje o svemu što se događalo uistinu limitirane jer su najvećim dijelom temeljene na prepričavanjima", započinje Dota.

Kaže kako se od povratka u Zagreb postupno i pomalo uključivao u organizaciju, da bi u srpnju 2020. u rad Zagreb Pridea bio uključen na svakodnevnoj razini, kao programski koordinator.

"Moji su motivi za puni angažman zapravo dobrim dijelom i izniknuli iz okolnosti koje proizlaze iz vaših pitanja. Poznato mi je bilo da se sve češće govori o lošoj atmosferi u Zagreb Prideu, da ljudi odlaze iz članstva ili iz radnog odnosa, neke i neki s vrlo lošim iskustvima. Drugi poriv bila je neprimjerena komunikacija s LGBTIQ zajednicom i pojedinkama i pojedincima iz zajednice u vrijeme objave odgode lanjske Povorke. Uvjerio sam se da je otpor promjenama, novim idejama i promjeni načina rada stvarno postojao", prisjeća se.

Franko Dota: Zagreb Pride je nakon više godina željan obnoviti susrete i razgovore sa zajednicom, osvježiti i poboljšati prostore komunikacije s drugim LGBTIQ organizacijama, neformalnim grupama, novim inicijativama i kolektivima, kao i medijima zajednice

Krajem prosinca se, kaže, sasvim neočekivano, našao u cipelama koordinatora:

"Uz pomoć i podršku nemalog broja ljudi iz zajednice, nastojimo sad ne samo nastaviti s nekim važnim aktivnostima Zagreb Pridea, poput pravne podrške i savjetovanja žrtvama nasilja i diskriminacije, već i zajednički pokušavamo dati neki novi duh i smjer kolektivu, a dijelom vratiti i neka stara iskustva, koja smatram dobrima, od Organizacijskog odbora Povorke ponosa, do vedrije i iskrenije radne atmosfere", ističe.

"Spremni smo se ispričati"

Stoga, kaže, smatra da bi većinu pitanja trebalo uputiti osobama koje su posljednjih godina bile na funkcijama izvršnih koordinatora/ica u Zagreb Prideu.

"No, na nekoliko stvari osjećam dužnost i obavezu odgovoriti, upravo ispred Zagreb Pridea, kao novi koordinator. Što se tiče svjedočenja i pritužbi za mobing, lošu radnu atmosferu i diskriminaciju', mogu reći da mi u kolektivu Zagreb Pridea želimo uvažiti, saslušati i validirati svačije negativno iskustvo, bez okolišanja i uvijanja, otvorene/i smo za iskreni razgovor, spremne/i ispričati se. Razumijemo i poštujemo želju onih koji to ne žele", rekao je Dota.

Ističe kako se "u novom kolektivu u potpunosti slažu s nama da je ovo svima iz LGBTIQ zajednice važna tema, a posebice jer nam predstoji dvadeseta Povorka Ponosa".

"Zagreb Pride je nakon više godina željan obnoviti susrete i razgovore sa zajednicom, osvježiti i poboljšati prostore komunikacije s drugim LGBTIQ organizacijama, neformalnim grupama, novim inicijativama i kolektivima, kao i medijima zajednice. Želimo slušati potrebe i pokušati, koliko to bude u našoj moći, odgovoriti na pitanja i nove izazove, iskreno i drugarski surađivati i razgovarati, sa svima koje/i to budu htjel/e, probati polako povratiti povjerenje", poručio je Franko Dota.

Upit je poslan i bivšem Izvršnom koordinatoru Jayu Poštiću na nama poznate e-mal adrese, no do dana objave teksta nismo zaprimili odgovor.

Hoćemo li svjedočiti isprici Zagreb Pridea bivšim zaposlenicama i članicama, preostaje nam vidjeti, kao i može li Zagreb Pride vođen suosnivačima i starim članovima udurge biti drugačiji i ponovno zadobiti povjerenje LGBTIQ zajednice.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.