Za nekoliko dana proslavit ću deset godina imigracije u Kanadi. Ideš! "Nema šanse!", "Kaj je već prošlo deset?", "Ma ne, ti si tu nekaj krivo zbrojila", pišu mi moji ovih dana preko WhatsAppa. Rekla sam im da vjerojatno spremamo feštu, ali samo ako nam dim šumskih požara to dopusti. Srećom, starija sister stiže u posjetu najesen pa imamo plan B.

Predstavljat će delegaciju ostatka obitelji koja nažalost ne može doći. Bit će taman i oko mog rođendana pa će biti dvostruko slavlje. Tad šume ne gore, ali nas možda iznenadi snijeg. U Kanadi nikad ne znaš. U Calgaryju još manje.

"Da, neg' kol'ko neg' deset? Oduzmi 2024 i 2014", odgovaram im arogantno.

Uvijek im tako odgovaram. Cinično i sa zdravom dozom sprdnje. Tako je lakše izbjeći temu koja steže grlo. I jeftinije je. Nema tih zdravstvenih benefita koji bi nam mogli pokriti sve potrebne sesije terapije da izbacimo ono što nam je na duši. Sve što se nakupilo u minulom desetljeću. A toga ima puno.

Smijemo se, a zapravo smo zabrinuti

Rodila se jedna nećakinja, rodila se druga, a treća je već u pubertetu. Starci su bili bolesni pa ozdravili pa se opet razboljeli pa ozdravili, pa se ujo razbolio, pa je baka umrla, pa je deda umro, pa se mlađa sister udala. Ili oženila? Ne znam više.

Ja sam se ženila i tu se kaže vjenčati pa si ti misli tko je s kim. Rodile su i poženile se i poudavale mnoge frendice. Slavile smo virtualno. Slavile smo i mnoge sportske uspjehe. Zatim nas je sve zahvatio Covid, pa je Zagreb zahvatio potres, a par godina poslije i tornado. Calgary svako malo ima nalete vjetra od sto na sat, skoro pa kao da živim na Masleničkom mostu. Na vremenske nepogode već sam oguglala.

Neki dan smo žena i ja čitale da nova hrvatska vlada planira otvoriti Centar za povratnike. Mislile smo se prijaviti, ali čini se da ne zadovoljavamo uvjete

"Isuse, smrznut ćemo se ovih dana", pišu moji i šalju mi snimku zaslona na mobitelu na kojoj piše da je stvarni osjet minus petnaest.

"To je nama proljeće", odgovaram i šaljem im fotku naše ulice koja ima dvadeset centimetara debeli sloj leda po kojem je gradski kamion posuo šoder. To je navodno jedini materijal koji djeluje na minus trideset i niže, premda i po šoderu gume našeg auta klize. A Mišelinke su.

Smijemo se. Zapravo smo zabrinuti. Ja za potencijalni nestanak struje i grijanja, a oni za... Tko zna za što. Nisu mi nikad rekli. Kažu samo "mašala" i "Tihana naša draga, pa kamo si ti to odselila?". Šalju neki smiješan gif i kažu da se kod mene i pingvini smrzavaju. Smijem se na to, iako je to tragikomično. Pingvini se zaista smrzavaju na tim temperaturama pa im grad ne da da idu van, a inače šeću po zoološkom vrtu među posjetiteljima.

To je jedna od glavnih atrakcija ovog dosadnjikavog grada. Šetnja pingvina.

Sustigne te kad se najmanje nadaš

Teška tema svede se na jednu komičnu sličicu i nasmije nas. Prstohvat humora i žličica anegdota sa suprotnih krajeva svijeta. Potisnemo stvarne emocije, malo se nakašljemo, kako se to kod nas radi, kažemo da su alergije, iako je veljača, i nastavimo s danom.

Tako to ide u teškim situacijama. Progutaš knedlu, ali ne onu finu sa šljivom, i baciš se na neku drugu aktivnost. A onda te sve to sustigne kad se najmanje nadaš. Najčešće na putu za posao. Kaže frendica psihologinja da imam imigrantsko žalovanje. Nikad čula. Kaže da ga svi mi imigranti i izbjeglice imamo.

Osjećaj je kao kad nekoga izgubiš, samo što je ovdje više faktora u igri. S osobom koju si izgubila barem imaš zatvorenu cjelinu. S imigracijom je drugačije. Žališ za domovinom, ili barem njezinim dijelovima koje si voljela.

Žališ za arhitekturom, pogotovo kad živiš u ružnoj sjevernoameričkoj. Žališ za mirisima ulica, za pekarnom u koju si stalno išla i znala tete po imenu, a ovdje nikoga jer se osoblje mijenja kao čarape. Žališ za silnim proslavama sa svojima, a kod nas se uvijek nešto slavi. Žališ za zagrljajima i zajedničkim kavama uz Napolitanke. Potonje je najteže. Kad skuham Franckicu, a nema mojih da je zajedno popijemo. Umačemo kekse i govorimo kako se Kraš srozao s kvalitetom.

Žena i ja ne zadovoljavamo uvjete za povratak u Hrvatsku

Kažu mi moji da su i gramažu čak smanjili, a cijene povećali. Kažu i da je kila mesa poskupjela kao nikad i da su neki samo pretvorili znak kune u euro, a broj ispred valute ostavili. Sve ja znam. Znam za sve što se događa u Hrvatskoj.

Čitam vijesti, nekad pogledam reprizu "Dnevnika" na HRTi, a onda svojima postavljam pitanja jer mi neke stvari ne budu jasne. Dobijem tisuću perspektiva.

Prstohvat humora i žličica anegdota sa suprotnih krajeva svijeta. Potisnemo stvarne emocije, malo se nakašljemo, kako se to kod nas radi, kažemo da su alergije, iako je veljača, i nastavimo s danom

"Ma, sve ti je to isto, mila moja", stara uvijek odgovori. Više ju se ništa ne dotiče jer se previše toga naslušala i proživjela. Stari kaže da nigdje više ne valja, osim u Njemačkoj. U našoj obitelji Njemačka je uvijek bila ideal-država. Mlađa sestra je novopečena mama pa ni ne prati politiku. Ima pametnijeg posla. Ali me zato informirala o Eurosongu koji ove godine prvi put nisam gledala jer smo postavljale knauf u podrumu. Prioriteti.

Starija sestra kaže da će gledati nekretnine kad me posjeti na jesen. Frendice i frendovi pitaju kad će završiti renovacija podruma da se mogu preseliti k nama.

Neki dan smo žena i ja čitale da nova hrvatska vlada, koja se još uvijek uštimava, planira otvoriti Centar za povratnike. Mislile smo se prijaviti, ali čini da ne zadovoljavamo uvjete. Šteta. Zvuči baš obećavajuće.

Podrži Crol donacijom :)

qrcode 9c3b0d27 127a 4867 a764 f80c95d6f267

Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.