"Nastavnici u školama najčešće su u smislu disleksije ili diskalkulije needucirani", tvrde u Hrvatskoj udruzi za disleksiju, te dodaju kako nastavnici često "ne znaju prepoznati ograničenja disleksije, niti stvarne kapacitete djeteta, obično bolje od onih što se očituju u školskom uspjehu."

Ovaj stav udruge koja okuplja stručnjake za disleksiju možda najpreciznije pokazuje pomalo inertan odnos našeg obrazovnog sustava prema disleksiji ili diskalkuliji, u kojem se zapravo dijelom prepoznaje i naše sustavno nesnalaženje prema različitostima u školi.

No, i u našim školama ima nastavnika i nastavnica koji razmišljaju drugačije i koji su svjesni da su djeca koja se razlikuju bogatstvo naše škole i društva u cjelini. Ovo je treći dio razgovora o disleksiji, diskalkuliji, ADHD-u u našim školama s nastavnicom fizike i matematike Sanjom koja predaje u dvije škole na zagrebačkom području.

Koji su najveći izazovi u radu s djecom koja imaju disleksiju, ADHD ili autizam?

- Najveći izazov je pronaći dovoljno vremena za svakog učenika, s obzirom na broj djece u razredu. Također, nedostatak specifično prilagođenih materijala otežava posao.

Što predlažete za unapređenje?

- Više edukacija za nastavnike o prilagođenim metodama rada, kao i bolje resurse - udžbenike i digitalne alate. Manji razredi također mogu itekako pomoći, no pitanje je koliko je to moguće napraviti u svakoj školi u državi. Također, potrebno je podizanje svijesti među učenicima i u samom društvu. Ponekad je našim učenicima s disleksijom veći problem nerazumijevanje i nepoznavanje problema s disleksijom od strane njihovih prijatelja, pa i roditelja, nego samo savladavanje gradiva i postizanja uspjeha u školi.

Disleksični učenici često su vrlo empatični

Koji su dobri trenuci u radu s ovom djecom? Gdje vas pozitivno iznenađuju?

- Ovi učenici često imaju kreativne ideje i pristup problemima koji je počesto drugačiji od ostalih. Također, kad uspiju savladati izazov, njihova radost je neizmjerna.

Koje su njihove pozitivne posebnosti i vještine?

- Djeca s disleksijom često su vrlo vizualna i maštovita. Zapravo su jako dobri logičari, nekad su izuzetno doslovni, no to je nekad prednost, a nekad i mana. Zbog svojih problema i prednosti ponekad brzo razviju perspektivu o nekom problemu i vrlo brzo sistematiziraju veći broj činjenica. Mogu reći i da vrlo često, barem po mom iskustvu, vole pomagati drugima i da su u velikoj mjeri empatični. Učenici s ADHD-om pak imaju puno energije koju, kad je pravilno usmjerena, koriste na odličan način, primjerice u praktičnim zadacima.

Koji bi bio vaš neki ključni stav oko iskustva koje imate u radu s disleksičnom djecom?

- Smatram da je ključno pružiti podršku ne samo učenicima, nego i njihovim roditeljima, kao i obrazovati cijelu zajednicu o izazovima i potencijalima ovih učenika. Prihvaćanje različitosti u učionici i školi čini ih bogatijima. Stvarno ne volim gledati sredine koje postoje u našem društvu gdje se učenici koji se zbog nekog razloga razlikuju od većine, pokušavaju izolirati ili čak i emotivno povrijediti zbog toga što su u nekim stvarima drugačiji.

Ne govorim samo o disleksiji ili ADHD-u i autizmu, već i o LGBT učenicima, ili svim onim učenicima koje zbog nekog razloga većina vidi kao drugačije ili slabije i umjesto razumijevanja i prihvaćanja pokušava ih u nekim slučajevima na razne načine šikanirati, ili, kako se to danas kaže, "bulirati". Upravo u školama treba početi razumijevanje i prihvaćanje svih naših kolega i kolegica, učenika i učenica bez obzira na razlike.

Progres doveden u pitanje

S obzirom na to da ionako gubimo 40-50 tisuća mladih koji godišnje odlaze iz Hrvatske, ne možemo riskirati da zbog lošeg tretmana manjina ili drugačijih pojedinaca ostanemo bez onih koji su u nečemu različiti ili znaju na drugačiji način kvalitetno misliti, te ih natjeramo na eventualni odlazak iz ove zemlje ili osudimo na potpunu marginalizaciju u školi i društvu.

Povijest znanosti, umjetnosti, oslobađajućih i oslobodilačkih pokreta, povijest razvoja društvenih institucija prepuna je onih drugačijih građana koji su imali možda različitu viziju od većine, ali su na kraju baš zato društvo vodili naprijed. Čini se da smo zadnjih godina nažalost počeli dovoditi u pitanje taj progres u ciljevima naše obrazovne politike, ali i razvoja našeg društva u cijelosti. Pitanje je možemo li ponovo napredovati bez naših različitosti?

Leonardo da Vinci, Napoleon, Winston Churchill, Carl Jung, Albert Einstein, Thomas Edison, Nikola Tesla imali su disleksiju ili neki sličan problem s učenjem. Eleanor Roosvelt, Virginia Wolf, Isaac Newton, Michelangelo, Frida Kahlo, Alan Turing više ili manje otvoreno živjeli su svoje LGBT identitete.

Sve su to znanstvenici, umjetnici ili lideri koji su mijenjali svijet i našu civilizaciju. Neki od njih su nam pomogli da upalimo žarulju, pokrenemo računalo, spoznamo zakone gravitacije ili bolje upoznamo vlastitu psihu i unutarnji svijet mašte, a neki su čak i pomogli da pobijedimo nacizam, robovlasništvo i druge oblike diskriminacije.

Škola je najbolje mjesto da ovakve ljude dobijemo na svoju stranu, a ne da ih pustimo da pobjegnu ili se nekamo sakriju od nas.

 
*Članak je osmi dio autorske teme "Disleksija u školi i društvu". Objavljuje se u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.